Život sv. Terezije od rođenja 1515. do ulaska u Karmel 1535.

 Kako je bio običaj kod nekih tadašnjih španjolskih obitelji, Terezija uzima majčino prezime  de Ahumada. Terezija je bila obljubljena u obitelji – miljenica. (Ž 1,3) Otac je čitao puno knjiga na tadašnjem kastiljanskom jeziku i ljubav prema knjizi  prenio na svoju djecu, među knjigama bilo i je puno knjiga o viteštvu. (Ž 1,1) Od majke je naslijedila marijansku pobožnost, poglavito molitvu svete krunice. (Ž 1,1)  U 6. ili 7. godini čita Flos Sanctorum i s bratom Rodrigom očarana idejom za mučeništvom bježi od kuće u nadi da će postići mučeništvo, stric don Francisco ih pronalazi i vraća kući. Kao djevojčica traži samoću i molitvu, u vrtu uz sve druge igre i zabave predlaže da žive kao pustinjaci (Ž 1,5)
    Kad je imala otprilike  7 ili 8 godina fascinira je vječnost, u Bogu i izvan Boga (Ž 1,4). U razgovoru s bratom Rodrigezom o vječnoj sudbini čovjeka jedno drugom ponavljaju zauvijek, zauvijek, zauvijek. Od prvih godina života Terezija kuša želju da „uhvati“ Boga, a nema dovoljno proživljenu svijest da ona treba biti „zahvaćena“ Bogom. Prva njezina buđenja u vjerskom životu osciliraju između jednog prezira vremenitih stvari i prenaglašene težnje za vječnošću. Pa ipak treba naglasiti njezinu spremnost i sposobnost da razmišlja o Bogu, želju da Ga posjeduje, da Ga gleda i na svoj način planira mučeništvo, ne toliko iz ljubavi prema Bogu, nego kako bi posjedovala ta velika dobra u nebu (Ž 1,4), kako bi to zadobila na brzinu i kušala veliku nebesku sreću.
    Djevojčica je u obiteljskom ozračju proživljavala trenutke kršćanske zauzetosti i gorljivosti, kao osoba bila je obdarena prirodnim talentima i sposobnošću da uočava stvari u dubinu, Bog – svijet, vrijeme – vječnost, da sve prolazi, samo Bog je dostatan, razmišljanje o tome što to znači posjedovati Boga zauvijek, lako usvaja sadržaje koje čita, npr. zanos i veličina mučeništva, lako prenosi svoja uvjerenja drugima. (Ž 1,4-5)
    1528. godine umire njena majka Beatrice s 33 godine, a ona je tada imala 14 godina. Samoinicijativno odlazi do Marijina kipa i traži da joj Marija bude majka i doživljava uistinu da ju je Marija učinila svojom (Ž 1,7).
    U toj dobi adolescencije Terezija kuša prvu krizu u vjerskom životu, čita viteške romane i doživljava pad u pobožnosti. Prva prijateljstva izvan vlastite obitelji. Prvo buđenje osjećaja prema rođaku i druženja. (Ž 2,1-9)
    Terezija kuša ispraznost svijeta, uređuje se, poglavito kosu i ruke. Želi biti lijepa, uređivati se, ali bez zle nakane i bez pomisli da ikoga navede na vrijeđanje Boga. (Ž 2,2)  Na poseban način Terezija spominje jednu rođakinju koja kao da je utiskivala svoj duh svijeta u njezinu dušu i koja ju je još više gurnula na taj put. (Ž 2,3-4)
    Odgoj koji je Terezija imala u djetinjstvu s naglašenim naglaskom na vječnost u vjerskom životu i iskustvo prerane majčine smrti ostavlja duboke tragove na Terezijin duhovni put. U njoj se budi adolescencija, svijest o sebi, svojem biću, spolnosti i prvi zanosi djetinje vjere ne mogu integrirati te doživljaje u jednom autentičnom i vedrom odnosu s Bogom te Terezija proživljava svoju prvu „vjersku krizu“. Ne uspijeva svoju ljudsku dimenziju pozitivno vezati uz Boga i vjerski život u smislu radosti i zahvaljivanja nego sve proživljava u strahu od grijeha i nekoj vrsti straha od Boga.      Terezija proživljava uz poteškoće svoju dob petnaestogodišnjakinje, u toj dobi njezina majka je već bila udata, a ona je uz oca koji je često bio zamišljen, sestru i lakomislenu braću često bila prepuštena sebi i porivima svojeg srca.     Negdje u ovo vrijeme nakon smrti dviju supruga njezina oca događa se nova tragedija u obitelji de Cepeda. Naime, Juan, njezin polubrat iz očeva prvog braka, pogiba u ratu a među većinom njezine braće vlada jedan duh u kojem oni sebe vide kao konkvistadore. Taj viteški duh koji je prožimao obitelj, ali i cijelo društvo Avile, očituje se u istinitim ili izmišljenim dogodovštinama, isticanju veličine časti, želje za slavom i bogatstvom, često ne trezvenim navještajem evanđelja, pa i po oružanoj pobjedi. I Terezija u tom duhu skupa s bratom Rodrigezom počinje pisati roman viteškog sadržaja.