Terezijin odnos prema metodi Franciska de Osune (2)

Terezija je interpretirala Osunin savjet da se ništa ne misli. Non pensar nada, kako kaže Osuna, kao prazninu misli i prazninu slike. Ona negira da se automatski dolazi do Boga samim time što se stvori u sebi praznina osjetilnog i razumskog. Po njoj to dovodi dušu do suhoće, pustinje, besposlenosti. Kada se netko želi jednostavno isprazniti, onda se u borbi da se isprazni nađe na suhom. To ispražnjene je za nju na neki način udaljavanje, jer ona je tako razumjela to: ne misliti ni na što. Ne misliti ni na što, na neki način, ostavi te u praznini.
A Bog ti je dao sva ta osjetila da ih možeš upotrijebiti, a to znači: potrebno je na nešto misliti. Tako ona u knjizi Moj život, pogl. 12, br. 5, to komentira ovako. Ona tu jednostavno pobija Osunu, tako da ne prihvaća da je to nešto što mi možemo napraviti. To je, kako ona jednostavno kaže, ludost misliti da je to u našoj moći, ili to je besmislica, jer to su Božji interventi, mi ne možemo svojim osjetilima do te mjere dominirati.
Naše je učiniti ono što možemo u smislu sabranosti, koncentrirati se na osobu, ili na Božje djelovanje kao tako, ili Božje darove, ili to što jest. A ne, ne misliti na to. Naprotiv, misliti na to. Onda je Bog taj koji veže ta osjetila, usredotočujući ih a ono, na što osoba i želi. Ali, ako osoba to forsira i hoće sama do toga doći, to nema šansi, Terezija je u to uvjerena. To bi značilo, kako ona kaže u knjizi Moj život, pogl. 22, br. 13: „Kakvog li načina da se povjeruje kako žaba krastača može poletjeti i onda čekati da poleti sama od sebe! A još mi se težim i neizvedivim čini da se uzdigne naš duh ako ga Bog ne uzdigne, jer je natrpan zemljom i s tisuću zapreka, pa mu malo koristi to što hoće letjeti. Premda nije u njegovoj naravi svojstvenije nego žabinoj, toliko je već uvaljen u blato, da je to izgubio svojom krivnjom.“ To ona karikira već u svome stilu, ovo po njoj je kao očekivati da žaba krastača može poletjeti, jer to nije u njezinoj moći. Tu može malo skočiti, ali to je daleko od onoga zapravo što bi se očekivalo, to nije letenje.
Naime, ne treba forsirati, po njoj, Božju ruku. U molitvi, ono što je bitno jest – usmjeriti pozornost na Boga. Ako Bog nije taj koji će na nadnaravan način sabrati dušu, povlačeći je sebi, treba to činiti koliko je moguće svoji duhovnim sposobnostima i ne odricati se tih sposobnosti, tj. ono što nam je Bog dao moramo se s time služiti. Prema tome i upotreba razuma, imaginacije, itd. nema potrebe isprazniti to do te mjere da ne misliš ni na što. Ne misliti ni na što znači ne misliti ni na Boga. U knjizi Zamak duše, Od. IV, pogl. 3, br. 6, ona kaže:“Bog nam je dao te moći da se njima služimo i dobiva se od Njega sva nagrada, nema ih se zašto susprezati, već ih pustiti da vrše svoju službu dok ih Bo ne postavi na drugu, višu. Ako nemamo dojam da nas ovaj Kralj sluša, da nas vodi, ne smijemo biti glupi i hladni i izbezumljeni.“
Naime, ona se ne želi spustiti na tu osjetilnu razinu, kao da od toga sve zavisi. Ako nam nekada naši osjećaji govore da Boga nema blizu, ne možemo se povoditi za njima. Postoji vjera koja kaže da te ne napušta. Postoji pouzdanje u Njegovu Riječ koji kaže: „Ja sam s Vama uvijek.“ Prema tome, osoba se mora služiti osjetilima, ali ne slijediti ih, vjera je ona koja vodi.
2. Druga točka neslaganja s Osunom, gdje će Terezija biti krajnje odlučna, jest pitanje Kristova čovještva
    Osuna sugerira da se ne razmišlja o Kristovom čovještvu, nego je potrebno biti usmjeren samo na Njegovo Božanstvo. Osuna doslovno veli ovako: „Onima koji žele postići visoku i čistu kontemplaciju, potrebno je posve se odvojiti od svega stvorenoga, pa i od svetog Kristovog čovještva da bi se digli u visine. Oni koji imaju veliku Božju ljubav neka ne traže drugo, osim Njegova Božanstva.“
    Ovaj njegov savjet, Osuna želi potvrditi primjerom svetaca, pa i samih apostola „koji su se“, kako on kaže, „toliko navezali na Kristovo čovještvo, zbog čega je bilo potrebno da se Krist od njih fizički distancira.“ Da uziđe na nebo. Jednostavno da ih oslobodi te navezanosti na Njegovo čovještvo.  Osuna kaže: „Ono što je bilo važno za apostole zbog njihove slabosti, nužno je i za sve one koji se žele uzdići u više sfere duhovnog života.“