Tajna

«Najveće dostojanstvo čovjeka kao misaonog bića jest da istražuje što se dade istražiti i da se pokloni pred Neistraživim» (Kant). Za svakog vjernika svetkovina Presvetog Trojstva je najbolja prilika za takvo poklonstvo. Jer, o Bogu možemo razmišljati, možemo raspravljati o onom što su nam drugi rekli ili napisali o njemu, ali u konačnici on za čovjek ostaje neistraživa i nedokučiva Tajna.

Već je davno Mojsije uzalud želio vidjeti Božje lice. No to ga nije udaljilo od Boga, jer bog mu je sam govorio usred ognja i objavio mu se kao onaj koji je ušao u ljudsku povijest i koji je objavio svoju volju u svom Zakonu. Otada čovjek ne treba tražiti Boga ni visoko na nebu, ni daleko preko mora, već u njegovoj riječi koja mu je blizu.

Bog je ljudima postao najbliži u svojoj vječnoj Riječi koja je u vremenu uzela ljudsko tijelo i nastanila se među nama. Budući da je došao iz krila Očeva, Isus je kao Jedinorođenac ljudima objavio puninu njegova bića. Ljudi su na Isusovom licu mogli vidjeti kakav je Bog. Zato se Isus čudi da jedan od njegovih učenika nakon svega želi da im pokaže Oca. «Toliko sam vremena s vama i ti me ne poznaješ? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni?»

Isus je znao da ni učenici ne mogu sve shvatiti odmah i zato im obećava Duha Istine koji će ih «uvesti u svu istinu On neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.” (Iv 16, 13-15). Objavljujući se ljudima, Bog otkriva i bogatstvo svoga bića u trima osobama, Ocu, Sinu i Duhu Svetomu.

Isusovim govorom o svojoj jednakosti s Ocem i njegovim obećanjem Duha Svetoga koji će nastaviti njegovo djelo nije dovedena u pitanje židovska vjera u jednoga i jedinoga Boga, kako kršćanima predbaciju muslimani. Sin i Duh Sveti nisu dva nova božanstva koja bi konkurirala biblijskom Bogu Jahvi, već su to načini kako se Bog objavljuje u povijesti.

U Novom zavjetu sva čast i slava pripada samo Bogu Ocu, ali ona mu se iskazuje po Kristu u Duhu Svetom. Isus sam u svojoj velikosvećeničkoj molitvi gleda svoje poslanje kao proslavu Oca u svijetu.

Sveti Pavao, nakon što je iscrpio sve mogućnosti da objasni tajnu neprihvaćanja Isusa od strane Izraela, završava zanosnom pohvalom neistraživoj tajni Božjega bića: «O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom? Ili: tko ga darom preteče da bi mu se uzvratiti moralo? Sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen» (Rim 11,33-36).

Biblijska vjera u jednoga Boga nije nastala reduciranjem brojnih božanstava u poganskim religijama na jedno božanstvo, već tako što je Bog sam došao u susret čovjeku. Time je pokazao da on nije divinizirana prirodna sila već Stvoritelj koji stoji nasuprot svome stvorenju i da brojna od pogana štovana božanstva nisu nikakvi bogovi.

Ljubeći svoje stvorenje i posebno čovjeka kao krunu svega stvorenoga i šaljući svoga Sina da spasi čovjeka, Bog je objavio i bogatstvo svoga božanskog bića: «Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni».

Božja spasiteljska ljubav prema čovjeku samo je plod i posljedica ljubavi koja vlada između Oca i Sina i Duha Svetoga. Zato se i misionarsko poslanje učenika događa «u ime Oca i Sina i Duha Svetoga». Sav kršćanski život uronjen je u tu veliku Tajnu.

Karmel MB