O rastu Božjeg kraljevstva


Glas iz bistričkog Karmela uz XI. nedjelju kroz godinu:

Danas imamo dvije parabole rasta: o sjemenu koje zemljoradnik zasije a onda s nadom čeka svjestan da za rast on ne može ništa učiniti, te o gorušičnom zrnu kod kojeg se iz neznatnog zrna razvije biljka i do tri metra visoka tako da se ptice mogu na njezinim granama gnijezditi. Isus na neke poglede ondašnjeg vremena odgovara parabolama rasta, od kojih je kod prve naglasak na sigurnom urodu koji Bog sprema, a kod druge na obilju uroda unatoč skromnom početku. Ove parabole odaju Isusov životni optimizam. Njegovo je da sije riječ Božju, ali ne mora za zemaljskog života vidjeti rezultate svoga rada. On ima povjerenja u Boga koji svoju stvar u svijetu vodi prema slavnom završetku, kakogod izgledalo da svijet ne mari za Boga i njegovu milosrdnu vladavinu.

Prva parabola naglašava kontrast između sićušnosti sjemena i obilja žetve. Kraljevstvo Božje koje Isus osvjetljava ovom parabolom je eshatološka vrijednost, ali ono počinje na ovom svijetu. Kraljevstvo dolazi sigurno kao što žetva sigurno dolazi ondje gdje je obavljena na vrijeme sjetva. Na radnicima Kraljevstva je dužnost da u međuvremenu ne podlegnu obeshrabrenju.

Kraljevstvo Božje uspoređeno je ne samo s činom sijanja nego s cijelim procesom klijanja, rasta, sazrijevanja i žetve. Zemljoradnik je učinio ono što je mogao: zasijao dobro sjeme na vrijeme. Svojim strahovanjem ništa ne može pomoći rastu i sazrijevanju: “Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako!”. U izrazu “zemlja sama od sebe donosi rod” prikazana je stupnjevitost rasta od klijanja preko sazrijevanja do žetve. Zemljoradnik ne vidi vanjski uzrok rasta niti zna tajnu klijanja i sazrijevanja, ali sjeme napreduje. “Najprije donosi stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu” – ovo odaje pripovjedača koji je otvorenih očiju hodao kroz galilejske njive i divio se tihom procesu rasta: stabljika, klas, zrnje. Žetva je bila važan događaj u poljoprivrednom domaćinstvu i trebalo ju je na vrijeme obaviti: “A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve”. Žetva je slika za Božje ubiranje plodova ljudskog djelovanja o eshatološkom Danu Gospodnjem.

“Ova parabola vrlo je utješna za one koji rade na uspostavi Kraljevstva Božjega u svijetu. Lijek je protiv oholosti i očaja: moja je dužnost sijati i ništa više. Protiv oholosti: nije potrebno da ja vidim rezultat svoga rada, što bih možda mogao pripisati svom naporu, dok je istina da on dolazi isključivo snagom Božjom” (A. Augustinović: Povijest Isusova 1, 263).

U paraboli o gorušičinu zrnu kraljevstvo nebesko uspoređeno je s malom sjemenkom koja izraste u veliki grm, visok do tri metra. Njome se hoće reći da je dolazak Kraljevstva siguran pa nema mjesta obeshrabrenju ili nestrpljivosti. I ovdje je Kraljevstvo zbilja koja počinje na zemlji, jer je usporediva s biljkom koja raste. Ono međutim ne završava na zemlji. Bog daje da ono raste i napreduje. Isus želi pokazati ovom parabolom skromni početak, veličanstveni rast i slavni završetak kraljevstva Božjega.

Iz zaključnog sažetka o govoru parabola na prvi mah izlazi da su parabole zagonetke koje Isus namjerno postavlja pred slušatelje, kako bi što manje razumjeli. Međutim, “navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati” znači da je prispodobama Isus zahvaćao ljude u njihovoj svagdanjoj situaciji: govorio im je slikama iz njihova života i nudio priliku da osobnim odgovorom zauzmu stav. Kraljevstvo Božje koje Isus naviješta i uprisutnjuje traži od ljudi odgovor. Napomena da je “nasamo svojim učenicima sve razjašnjavao” pokazuje da su Dvanaestorica polagano sazrijevala uz Isusa ulazeći u otajstvo Kraljevstva.

Danas se okupljamo oko Isusa punog životnog optimizma. Molimo ga da i nas ispuni svojim optimizmom u podlaganju Božjem kraljevstvu i nadi da Bog svoju stvar u svijetu vodi sigurnom uspjehu. (M. Z.)

13. VI. 2009.