Kardinal Bozanić predvodio euharistijsko slavlje na zajedničkom hodočašću članova HBK i HRK

Hrvatski nadbiskupi i biskupi te viši redovnički poglavari i poglavarice hodočastili u ponedjeljak, 7. lipnja, u Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu. Euharistijsko slavlje predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, a propovijedao je zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimir Puljić. Na početku misnoga slavlja okupljenima se obratio mons. Zdenko Križić, gospićko-senjski biskup i predsjednik Vijeća HBK za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, istaknuvši kako “papa Franjo u svom pismu Patris Corde napisanom u prigodi Godine sv. Josipa stavlja naglasak na Josipovu poslušnost Bogu i njegovu ljubav prema povjerenoj mu obitelji te njegovu hrabrost kojom kao glava obitelji odvažno predvodi obitelj kroz teška životna iskušenja pred kojima nikad nije očajavao, nego se s njima suočavao s velikim pouzdanjem u Boga. To je konkretna poruka za sve nas i nama je Bog povjerio obitelji vjernika i redovničkih zajednica sa željom da te obitelji predvodimo u vjernosti Bogu za dobro njegova Mističnog Tijela. Traži od nas da budemo više proroci nego službenici da budemo više svjedoci nego nadređeni. To je područje naše velike odgovornosti u ozračju nemalih kušnji koje nameće naše vrijeme.” Biskup Križić poručio je okupljenima na kraju svoga obraćanja: “Neka nam svima pomogne zagovor sv. Josipa da mi kojima je Bog povjerio velike odgovornosti nikad ne razočaramo Boga u njegovu povjerenju.” Propovijedao je mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup i predsjednik HBK. U uvodu je istaknuo kako: “Ovim hodočašćem u nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu želimo poput milosrdnog Samarijanca (Mt 13, 44) biti blizu svima koji su pogođeni opakom koronavirusnom bolešću i potresom u našem glavnom gradu Zagrebu i na Banovini. U svojim molitvama prinosimo danas Bogu brojne žrtve pandemije kod nas i u svijetu s dubokom zahvalom svima koji su vodili i vode brigu o zdravlju ljudi: liječnicima, medicinskim sestrama i tehničarima, pripadnicima snaga reda, pružateljima osnovnih usluga, državnim i društvenim strukturama, volonterima, svećenicima i časnim sestrama; dakle, svima koji su žrtvom, molitvom, riječju, pogledom i gestama pružali svjedočanstvo brige i ljubavi, ljudske i vjerničke topline.” Nadbiskup Puljić naglasio je da “želimo stoga molitvom, prevencijom i solidarnošću boriti se s nevoljama, pa sve naše muke i probleme preporučiti svetom Josipu zaštitniku Crkve, hrvatskog sabora, obitelji i našega naroda. (…) Želimo danas pred Isusom, komu je Josip po Božjem odabranju bio „otac i staratelj, zemaljski skrbnik i branitelj“, u sjeni Josipovih vrlina i dobro obavljenih zadataka provjeriti sebe. I nama je, naime, kao biskupima i redovničkim poglavarima Providnost dodijelila izvršiti konkretne poslove i zadatke, pa biti brižni očevi i majke, te požrtvovni branitelji i skrbnici u okolnostima gdje se uz hrabrost i stvaralaštvo traži samozatajnost, skromnost i poniznost.” Govoreći o ulozi biskupa u Crkvi mons. Puljić rekao je kako je biskup “u službi i crkvenog zajedništva, posebice u odnosu prema kleru. Svećenici, naime, kao neposredni suradnici u djelu spasenja, s pravom očekuju da ih biskup razumije, prihvaća i voli, te kao otac i brat trajno hrabri i brani. A kao javni svjedok vjere osjeća se pozvan ne samo svjedočiti ono što vjeruje, već prosuđivati i na primjeren način nalagati što se ima vjerovati. I ne smije se plašiti i bojati kritike.” “Pred izazovima apostazije u sekulariziranom svijetu biskup ima biti prorok koji naviješta prave vrjednote. Dok srcem dobroga pastira ide tražiti što je izgubljeno, ne smije se bojati „razobličavati krive antropologije i upozoravati na zavodljive ideologije koje šire poluistine o čovjeku i njegovu spasenju“. U toj borbi osobitu pozornost treba posvetiti stanju današnjih obitelji. Jer, u društvu je previše negativnih pojava koje su usmjerene protiv ove božanske institucije. Nezdravi nazori i stavovi prepoznatljivi su u „antilife“ i „antifamily“ pokretima na brojnim područjima javnoga života, kako u medijima, tako i u znanosti i kulturi. A to nanosi veliku štetu obitelji, pa je biskup dužan poučavati svoje o Božjem naumu o braku i obitelji”, poručio je zadarski nadbiskup mons. Puljić. Nadalje, mons. Puljić istaknuo je kako se nijedan čovjek ne rađa savršen, “pa valja nastojati rasti u milosti i krjeposti pred Bogom i pred ljudima. Blagim i suosjećajnim duhom zajedništva biskup ima biti „čovjek vjere i dobrog razlučivanja“. Stoga, „ući u apostolsko nasljeđe“ zapravo znači pokazati snažnu volju „u borbi za Kraljevstvo Božje“. Ne sam i samostalno, već zajedno s braćom u episkopatu „promicati i štiti jedinstvo vjere, zajedničku stegu, te voditi brigu o stvarima koje doprinose općem dobru čitave Crkve“ (LG 23). Bratsko zajedništvo biskupa, naime, nije obično, već sakramentalno. Utkano je u tajnu biskupske službe. Biskupska pak konferencija trebala bi biti „kuća i škola zajedništva“. Stoga na ovom hodočašću čujemo jeku Pavlovih riječi učeniku i biskupu Timoteju: „Propovijedaj, kori, prijeti, opominji, bilo zgodno ili nezgodno; posvećuj i upravljaj“ (vidi, 1 Tim 6, 11 – 16). Stoga, svim problemima i teškoćama usprkos želimo i mi poput apostola Petra ponoviti: „Na tvoju riječ, Gospodine, bacit ćemo mreže“ (Lk 5, 5). Želimo, naime, služiti Bogu, Crkvi i ljudima ovog našeg vremena i prostora.” Govoreći o Bogu posvećenim osobama predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Puljić napomenuo je kako “znamo da su upravo Bogu posvećene osobe i pojedini redovi u povijesti Crkve često odigrali ulogu putokaza. Bili su „kritička svijest i savjest“ svojih suvremenika i znali su da se u ime Isusovog siromaštva i opredjeljenja za prezrene i napuštene ne mogu praviti nikakvi kompromisi. Poput Jeremije, koji nakon pravog „hrvanja i borbe između vlastite slabosti i Božje upornosti“ (Jr 1, 4 – 5) nije se umarao pozivati, poticati i opominjati svoje suvremenike.” Na kraju homilije mons. Puljić poručio je: “Bogu hvala za sv. Josipa, tog skromnog stolara i Marijina zaručnika, koji je usprkos osobnim teškoćama prihvatio i do kraja spremno izvršio volju Božju“ (Lk 2, 22). Njemu ćemo na koncu izmoliti „posvetnu molitvu“ sa željom i nakanom da i mi poput njega „požrtvovno služimo otajstvu Utjelovljenja, te i naš odgovor uvijek bude „u posluhu hitar i pozitivan“, „hrabar i kreativan“ poput njegovoga odgovora koji je živio i radio „u sjeni nebeskoga Oca“.” Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić prije zajedničke posvetne molitve sv. Josipu odao je priznanje i zahvalnost Bogu posvećenim osobama rekavši kako su one u Crkvi dar, bogatstvo i znak pluralizma. Spomenuo se i mons. Marijana Radanovića, svetoga svećenika koji je “sanjao ovu crkvu i ovo svetište”. Kardinal je istaknuo kako su ga poštivali i oni blizu Crkve, ali i oni koji su se smatrali i daleko od Crkve. “Sveti Josip dobio je zadatak da se čuva i brine za Isusa i Mariju, za ono najvrjednije što je bilo na svijetu. Svi smo mi u toj Josipovoj službi – brinuti se, čuvati, promicati Isusa među nama i častiti Mariju.” Na kraju misnoga slavlja okupljenima se obratio i predsjednik Hrvatske redovničke konferencije fr. Slavko Slišković, OP. Istaknuo je kako vjeruje da se “svatko od nas u svojoj službi suočio s buđenjem od snova, što se događalo i sv. Josipu, ali i sviješću o nedostatku vlastite snage da probleme koji su uzrokovali nesanicu sam riješi. Stoga nam je potreban Josipov primjer i zagovor kako bismo povjerene službe imali snage vršiti unatoč našoj slabosti.” Spomenuo se i Papinih riječi iz pisma Patris Corde: “Previše puta mislimo da Bog djeluje samo kroz ono dobro u nama, no većina njegovih planova ostvaruje se u i unatoč našoj slabosti te nas [Papa] poziva da molimo sv. Josipa za milost milosti – naše obraćenje.” Svoje obraćanje zaključio je riječima: “Neka nam Josipov primjer i zagovor pomogne da znamo biti očevi i majke ne samo u nazivu službe nego i u srcu te prepoznati Crkvu i svoju ulogu u njoj i po riječima sv. Augustina biti sretni ne zbog vlasti kojom se vlada nego zbog ljubavi kojom služimo.” Fr. Slavko zahvalio je mons. Antunu Senteu, rektoru Nacionalnog svetišta, te ostavio zavjetnu svijeću i izdanja HRK za knjižnicu Svetišta. (Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije)