Jedan Glas, Ivan Krstitelj

Današnje misno evanđelje govori o Ivanu Krstitelju, tumačenje tog evanđelja smo posudili iz karmelićanskih adventskih duhovnih vježbi. Ivan Krstitelj se uistinu predstavlja kao Isusov Preteča: ne samo da je on njega čekao, već ga je prepoznao i po svojemu svjedočanstvu doveo ga je do vjernika. Budući da si ovaj propovjednik dopušta krstiti ljude, njemu šalju iz Jeruzalema stručnjake u  običajima čišćenja, svećenike i levite. ‘‘Tko si ti?‘‘ pitaju izaslanici, što bi značilo: ‘‘Na koju ulogu pretendiraš?‘‘ A Ivan odgovara, na neki način: ”Ja se ne identificiram ni sa kojom osobom koju vi imate na pameti.” Do Isusova vremena većina Židova očekivahu kraljevskog Mesiju, Sina Davidova; poneki, suprotno tome očekivahu direktni Božji zahvat, bez zemaljskog Mesije. Drugi opet polagahu sve njihove nade u Sina Božjega, kako ga je opisao Danijel. Eseni iz Qumrana očekivahu za kraj vremena istovremeno jednoga proroka, jednoga Mesiju – kralja, jednog Mesiju – svećenika. Krsteći, Ivan je anticipirao kraj vremena; njegova poruka nagoviješta Božju intervenciju; mnoštvo mu je počelo dolaziti. K tome središte njegovog djelovanja je bilo blizu do središta Esena na Mrtvom moru, a Jeruzalem je uvijek bio nepovjerljiv prema Esenima, vrlo zatvorenoj židovskoj zajednici. Sve su više i više vjernici najbistrijeg pogleda, najiskreniji u Jeruzalemu imali na jeziku pitanje: ‘‘Jesi li vidio Ivana koji krsti? Je si li susreo Ivana?‘‘ Krstitelj je svojim životnim stilom probudio znatiželju ljudi, po svojoj askezi, po strogosti njegove riječi koja je pozivala na obraćenje. I stotine izraelskih vjernika nahrlilo je k njemu, na obalu Jordana, svi koji su sačuvali neiskvarenost i svježinu duše i nisu htjeli propustiti ovo čudesno duhovno događanje. Onima koji su ga pitali Ivan je jasno odgovorio: ‘‘Ja nisam Mesija, mesijanski kralj kojega mnogi očekuju.‘‘ I nadodao je: ‘‘Ja nisam Ilija.‘‘ Od povratka iz progonstva očekivalo se naime, da će Ilija doći natrag prije nego osvane dan Gospodnji, kako bi još posljednji put pozvao ljude k obraćenju. Ivan je nosio isti ogrtač kao Ilija i grubost njegove poruke podsjećala je na onu od Ilije. Ali Ivan je kategoričan: on nije Ilija i nije sjestan da igra neku ulogu. U stvari Isus je onaj koji, u Matejevom evanđelju (Mt 11,14) poistovjećuje Ivana Krstitelja s Ilijom, a teologija prvih kršćana je Ivana uistinu klasificirala na isti način: za nju je Ivan Krstitelj u odnosu na Isusa ispunio misiju koja je bila predviđena za Iliju povodom ponovnog dolaska Gospodinova. Ali ispitivači inzistiraju: ‘‘Jesi li ti prorok?‘‘ U njihovom razmišljanju radi se o jednom proroku ‘‘poput Mojsija‘‘, koji je nagoviješten u židovskoj tradiciji u Ponovljenom zakonu (Pnz 18,15). Ivan se također ne prepoznaje u ovoj velikoj osobi koja je previše slavna i koja se očekuje na kraju svjetske povijesti. U njegovim vlastitim očima Krstitelj je samo jedan glas. Ne neko prepoznatljivo lice, niti jedan od očekivanih junaka u Izraelu, već samo jedan glas u pustinji, koji neprestano uzvikuje: ‘‘Poravnite put Gospodinu!‘‘ To je već bila proročka poruka za Izraelovu utjehu (Iz 40,3): Trebalo je za Gospodina pripremiti ravni put. Zašto ‘‘u pustinji‘‘? Zato što u vrijeme proroka Izaije narod živio već pedeset godina u progonstvu na rijekama babilonskim, tako da je krik proroka bio nositelj ogromne nade: Sam Bog će voditi natrag svoj narod kroz pustinju Sirije u zemlju sreće i vjere. Sve energije su bile mobilizirane za taj povratak: moralo se u pustinji poravniti put Gospodinu i njegovu narodu, za Gospodina koji je bio na čelu svoga naroda i za oslobođeni narod koji je slijedio svoga Spasitelja. ‘‘Ja sam samo jedan glas“, ponavlja Ivan. Ne definitivna Riječ, već jedan glas, alarm, krik, koji iznenađuje, koji pogađa i potiče na obraćenje. Ivan Krstitelj živi od ove misije, želi navješćivati ovu nadu: došao je čas za ovaj marš s Bogom; sada će Bog voditi svoj narod kroz pustinju života i njegove kušnje u zemlju bez granica, u zemlju vjernosti i sreće. Ali ovaj put, u Isusovo vrijeme, narod je nepokretan, rob na licu mjesta, u svojoj vlastitoj zemlji, u svojim vlastitim grijesima; i Bog sam je koji hodi i koji dolazi. Ivan može dati ime onome koji će predvoditi povorku obraćenika: ‘‘Ja ga također nisam poznavao; ali on koji me poslao vodom krstiti, on mi je rekao: Na kome vidiš da je na njega sišao Duh Sveti i da na njemu ostaje, taj krsti Duhom Svetim‘‘ (Iv 1,33).    Već ovdje uzmiče Krstitelj pred Božjim Poslanikom: ‘‘Nisam dostojan odriješiti remenje njegovih sandala.‘‘ (Iv 1,27). I već sljedećeg dana videći da mu Isus dolazi, Ivan je objasnio onima koji su ga okruživali: ‘‘Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!‘‘ (Iv 1,29). U našem današnjem svijetu, zatrpanom s toliko mnogo oblika robovanja, također ni Isusov svjedok ne zahtijeva nikakvu prestižnu misiju. On je samo glas, ali glas koji se još može čuti, jer to je glas iz pustinje, glas koji neumorno ponavlja, od Božje strane, u ovo vrijeme krize, tj. razpoznavanja i odlučivanja (Iz 40,3): ‘‘Tješite, tješite moj narod. Pripravite mu put. Evo vašega Boga!‘‘ Da, Bog dolazi, on je već tu u svojem Sinu, i čitava misija krštenoga i potvrđenoga Duhom Svetim jest to da dade svjedočanstvo za Mesiju koji je sakriven u srcu naše povijesti, i da ponavlja s poniznošću, ali također i s dosljednošću Preteče: ‘‘Među vama stoji onaj kojega vi ne poznajete!‘‘ (Iv 1,26). Krštenje Ivanovo u vodi Jordana bilo je samo ritual ‘‘buđenja‘‘, obraćenja prema ozbiljnosti vjere. Suprotno tome Isus dolazi da ljude krsti Duhom Svetim koji je djelotvorna snaga Božja. Svi oni koji su uzašli, namočeni, od toga uranjanja u Duhu Svetom, nanovo su stvoreni na sliku Božju i ojačani za put u nasljedovanju Božjem, kroz Božju zemlju, zemlju slobode.