Glas iz Karmela

karmel-bistrica kolumnaPripraviti put Gospodinu

Danas vam posredujemo razmatranje koje su pripravili oci karmelićani u sklopu adventskih duhovnih vježbi. Iz te cjeline izdvojile smo komentar evanđelja današnje nedjelje. Koliko često smo već čuli ovaj glas iz pustinje, koji nas je protresao u našoj duhovnoj umrtvljenosti, predbacio nam laži naših života i tromost naše ljubavi, probudio u nama čežnju za oproštenjem; koliko nam je često Crkva glasnica ponovila: “gledaj, Bog tvoj, gledaj, tvoj Gospodin dolazi s moći“, kako bi te spasio od tebe samoga, kako bi te potaknuo da stupiš u njegovo djelo spasenja i od tebe da učini otkupitelja s njime; Koliko su puta došli kao prethodnici glasnici Božji i donijeli nam jedinu dobru vijest koje ima na svijetu – spoznaju da smo mi od Boga ljubljeni? A mi smo tako malo učinili da pripravimo put. Hoćemo li danas saslušati silnu, neuglađenu riječ Krstiteljevu, i hoćemo li joj dopustiti da prodre u naše srce? Što više prolaze godine, to će Kristu biti teži pristup našem životu. On nam dolazi da tješi svoj narod, da govori srcu svoje zajednice, da im dovikuje: ”Tvoje ropstvo je završeno, tvoje grijehe sam okajao!” Ali mi ne znamo što još možemo izmisliti da bismo odgodili odlučujući susret licem u lice: ”brda, brežuljci, ponori, usjekline”, argumenti, teorije, ironije, diskusije, sve nam se to čini dobrim kako bismo pridobili vrijeme; i Krist je prisiljen da čini zaobilaženja, On, Sin Božji, kojega niti jedan čovjek nije dostojan primiti. Nikada nismo prestali povjeravati mu se, i mi premda postavljamo tako visoke zahtjeve, što se tiče autentičnosti i logike, i tako smo strogi prema svakom triku ili izlikama, ponekad odbijamo prokrčiti ravni put za našega Boga kroz stepu našeg života. Učiniti da Bog čeka, Bogu postavljati uvjete, to je jedan od najsnažnijih korijena grijeha naših srdaca i našeg ljudskoga razumijevanja; i u svijetu koji je sve više oblikovan nevjerom, može također za kršćane biti iskušenja, istovremeno se pozicionirati u vjeri i izvan vjere, neodređeno se predati Bogu, u tome što se odnosi na vlastito spasenje, a istovremeno kritizirati stvari vjere, kao da su one njemu strane. Mi kažemo – ili mi mislimo -: nevjernik koji u nama ostaje uistinu ima pravo na malo obazrivosti, na malo strpljivosti, na neku povlasticu bez da nas pita da li ima vjernik koji je u nama, od danas pa nadalje, obveze prema Onome koji dolazi. Mi očekujemo da se Bog do nas popne i to doduše preko stražnjeg stepeništa; mi želimo da se njegova poruka prilagodi nama, gotovo zahtijevamo da Bog pripusti našu sadašnjicu, da se on obuče u službenu odjeću naših omiljenih ideja, ili da je svoju riječ upravo uzeo pod povećalom nama samo po sebi razumljivih stvarnosti. Unaprijed odlučujemo, više ili manje svjesno: Bog kojega ću dopustiti treba biti takav; Krist kojega ću primiti svoje će božanstvo morati zastrijeti u ovomu ili onomu; Evanđelje koje ću naviještati treba ovo prešutjeti i naviještati ono; Crkva kojoj ću služiti morati će uzeti ovu ili onu vremenitu opciju. Adamov grijeh, čovjekov grijeh, grijeh svijeta! Ne pravimo si iluzije, braćo i sestre, nećemo mi Boga pokoriti! Nećemo mi spriječiti Boga u tome da bude sam po sebi i za nas tajna ljubavi. Nećemo mi spriječiti Onoga koji je po biti Onaj koji dolazi, i koji na svoj način dolazi da bi ispunio ono što je obećao. Nećemo zaustaviti Božjeg Mesiju, koji pase svoje stado i želi ga u miru voditi, što odgovara njegovim vlastitim metodama, na pašnjake koje je sam izabrao; i to može biti dobro, pa čak i nužno, naša slika koju si pravimo za Boga i njegovog Krista, da ju razbistrimo kako bismo osigurali autentičnost naših koraka u vjeri i u nadi. Biti će uvijek smiješno i razočaravajuće Boga mjeriti po našoj ljudskoj mjeri i sami očekivati milost u našoj pustinji samo iz onih izvora koje smo si mi sami izabrali. Unatoč tome mi nemamo strah od Boga, koji za nas ima samo naume mira. On razumije naše oklijevanje, on poštuje naše borbe, potvrđuje našu zabrinutost za istinu i našu ljudsku vjernost, koja nas ponekad udaljuje od njega ili prije svega od njegovih karikatura. Zna, da smo više žrtva nego krivi s obzirom na mentalitet, koji dijele naši suvremenici. Vidi nas onemoćale i ne odbija nas spasiti. Jer Bog je onaj koji ima i sebi pridržava inicijativu spasenja i prije nego se pitamo da li Bog ulazi u čovjekova viđenja, moramo se pobrinuti za to da se usuglasimo s Božjim planom. Svi mi vrlo dobro iz iskustva znamo, da nikada nismo pažljiviji za svijet kao onda kada ga ljubimo na Božji način, nikada nismo intenzivniji graditelji svijeta kao onda kada ulazimo u Božje djelo. Ta Bog je na djelu, danas kao i u prvim danima stvaranja, i kroz čitavu povijest Izraela: ‘‘Otac moj sve do sada radi pa i ja radim.‘‘ (Iv 5,17); i ništa i nitko neće spriječiti Boga i njegovog Krista u tome da ostanu na horizontu svih naših tvorevina i svih naših dostignuća. Bog je za nas ne samo beskrajan izvor, on isto tako želi biti apsolutna budućnost onoga tajanstvenog Dana, u koji će on doći poput kradljivca. Nemojmo uzimati Božje otezanje kao korak unatrag sa svoje strane, niti Božju šutnju kao sramežljivost. Kao što nas drugo čitanje iz druge poslanice apostola Petra podsjeća, Bog nije slab, već vrlo strpljiv (2Pt 3,9), i nježnost ga uvijek osvoji. Jednostavno primimo ponizno u srcu svijeta, u srcu povijesti, ovu Božju prisutnost punu mira. Dajmo Bogu da čini, dopustimo Sinu Božjemu da u nas dođe, ljubimo se međusobno: Ovdje sve počinje time što možemo danas iznova početi. Ali ova nježnost sama nam stvara dužnosti i čini naše obraćenje žurnim. Dosta je jedan trenutak da se ponovno obratimo Bogu, ali nećemo imati previše vremena u ostatku našega života da se vratimo Onome koji nas zove.