Ilija na Horebu

Da bismo dočarali Božje veličanstvo, svetost i uzvišenost, ništa nije prikladnije do razmatranja divnog biblijskog predočavanja velikog Boga koji želi da ga nazivamo Ocem i koji nas miluje kao djecu. Razmatrat ćemo pojedine odlomke iz Sv. pisma o proroku Iliji na Horebu:

„Izabela posla glasnika Iliji s porukom: »Neka mi bogovi dadu sva i najgora zla ako sutra u ovo doba ne učinim tebi ono što si ti učinio svakome od njih.« Ilija se uplaši i pobjegne da bi se spasio.“

Odabrani Božji narod proživljava najmučnije doba svoje povijesti. On hramlje na obje
noge, izražava se Ilija. Narod se klanja i Jahvi i idolima. Po Iliji, prvom velikom proroku, Bog
sjajno pobjeđuje lažne bogove. Na prorokov zaziv silazi oganj s neba i sav se narod divi. Ah
Ilija od toga ne pobire ni uspjeh ni slavu. Jedna se žena kune da će ga pogubiti. Da se spasi,
Ilija mora bježati. Kamo krenuti? Odjednom se u Ilijinu duhu pojavljuje maglovit obris Božjega brda Horeb (drugi Sinaj). Na brdu je Jahve sklopio savez s odabranim narodom; narod ga sada hoće raskinuti. Ilija odluči otići na brdo da ojača svoju vjeru i učvrsti spremnost.

„Stigne u Beer-Šebu u Judeji i tu ostavi svoga slugu. Ilija nastavi dan hoda kroz pustinju; sjede pod smreku. Zaželje umrijeti i reče: »Jahve, svega mi je već dosta! Uzmi moj život jer nisam bolji od otaca svojih.«

Kad je Ilija stigao u Beer-Šebu, na prag pustinje, shvati da se mora odijeliti čak i od
svog sluge kako bi doživio veliko duhovno iskustvo što ga čeka. Bog se sreta samo u potpunoj samoći. Dan hoda kroz goleme pustinjske prostore … i eto, naš je junak iscrpljen. Nije toliko tijelo svladano umorom koliko je zapravo duša podlegla teškoćama samoće. Bio je na smrt iznemogao. Iliji izgleda nepodnosiv teret života, a još više teret poslanja. Ilijin razlog
što ga iznosi pred Boga prilično je maglovit: Nisam bolji od svojih otaca … Takva poniznost
ne vrijedi pred Bogom. Nije pitanje da li se osjećaš gori od drugih, mogao bi mu Bog od-
govoriti, već da li si ti zbilja onaj koga izabrah za uzvišeno i opasno poslanje. Promatrajući Iliju tako prostrta po zemlji ne dolazi li nam u sjećanje Onaj koji će devet stoljeća kasnije u strašnoj smrtnoj borbi moliti: »Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša … «

„Ilija legne i zaspa. Anđeo ga taknu i reče mu: »Ustani i jedi.« Ilija pogleda i nađe uz uzglavlje kruh pečen na kamenu i vrč vode. Jeo je i pio pa opet legao. Anđeo se Jahvin javi i drugi put, dotače ga i reče: »Ustani i jedi jer je pred tobom dalek put.« Ustane, pojede i pa-
pije. Okrijepljen tom hranom hodao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba.“ 

Ilija usne. Nadao se da se više neće probuditi. No pustinja nije samo sjedište demona
malodušja. Anđeli, koji će poslužiti Krista nakon njegova posta u pustinji, dolaze u pomoć
i Iliji. Naglo se probudi kad ga po ramenu dotače nečija ruka. Zapravo je njegova svijest uspavana jer poslije okrepe jelom i pićem opet usnu. Tijelo je dobilo snage, ali duša još nije.
Anđeo bratski pušta da se još malo odmori .. , ali ga ponovno budi, govori mu o dugom hodanju što ga čeka i opet ga poziva da jede. Sjećam se da sam u nekoj seoskoj crkvi vidio na vratima svetohraništa izrađen prizor kako Ilija jede kruh u pustinji.

Ilija se oslobađa smrtnoga straha. Malo po malo prijeći će 500 km što ga dijele od brda
Horeba. Sada je jak jer je dobro spoznao svoju nemoć i Božju snagu koja nadomješta ljudsku
slabost kada je čovjek prizna i osloni se na Boga. Ilija hoda četrdeset dana. U pustinji, u samoći, srca se čiste, smekšavaju, postaju osjetljivija, sposobnija za susret s Bogom: “Odvesti ću te u pustinju i progovoriti tvome srcu,« reći će kasnije on proroku Ozeju. Molitva je naša svagdanja pustinja. Tko nadvlada napasti u toj pustinji, uspjet će sresti Boga koji ga tu čeka.

„Na brdu Horeb Ilija uniđe u špilju i u njoj prenoći. (…)Glas mu reče: “Ustani i iziđi u goru pred Gospodina. Evo Jahve upravo prolazi.« Zapuha silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u vihoru. Nakon vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu. Poslije potresa nasta oganj, ali Jahve nije bio u ognju. Iza ognja ču se šapat lahora: Netom ga Ilija osjeti, prekrije lice plaštom, iziđe i stade na ulaz špilje.“

Zamisli Ilijin sveti drhtaj kad na obzorju ugleda Debel Musa (Horeb-Sinaj). Koliko li je puta sanjao o tom brdu gdje je Bog razgovarao s Mojsijem kao prijatelj s prijateljem. Sada on uzlazi; svaki mu je korak klanjanje. Na vrhu je glasovita špilja odakle je Mojsije nazrijevao slavu Jahvinu i usudio se moliti da mu je ukaže. Ilija ulazi u špilju. Jahve ga tu
čeka. Najprije od njega traži da mu reče svoje ime. Ilija se može bez oholosti predstaviti kao
sluga koji izgara žarom za svoga Boga. Tada ga Gospodin poziva da iziđe iz špilje i da se us-
pravno drži pred veličanstvenim prizorom. Vihor, potres, silan oganj drobi gorske gromade.
U tome Ilija, diveći se i klanjajući se, promatra Božju svemoć. Izgleda mu da ponovno doživljava prizor Božjeg saveza. Ali te zemaljske pojave nisu Bog, samo su njegovi glasnici, preteče njegove nazočnosti. Kad gle, sve se smiri. Duboka tišina obavi goru. Odjednom Ilija primjećuje da uz njega neko živo biće diše. To je Jahve! Ilija skriva svoje lice. Nesumljivo to čini u znak klanjanja, ali i stoga jer se Bog ne može vidjeti tjelesnim očima. Tko za vrijeme molitve ne zanemari osjetila, nikada neće dospjeti do spoznaje Boga, Bog je duh.

Oganj, čudo, uzbuđenje, sve osjetne pojave, svako djelovanje osjetila i ljudskih moći mora nadjačati onaj koji želi, kao Mojsije i Ilija, promatrati Božje lice. Koliko je ljudi poslije Ilije i apostola doživjelo ovo isto iskustvo Božje blizine nakon što su ustrajnim koracima kroz pustinju molitve postigli čisto i smireno srce. Susret s Bogom nije ih odvratio od zadatka njihova poslanja kao što nije ni Mojsija, ni Iliju, apostole u dvorani Zadnje večere, nego ih je ojačane uputio u svijet: “Idi, vrati se istim putem«, reče Bog Iliji. (1 Kra, 19)