Molitva je osobni susret

 S obzirom da se danas u Crkvi slavi sv. Terezija Avilska, iako smo o njoj puno u ovim emisijama govorili spremajući se za njezinu 500. godišnjicu rođenja, ipak ne možemo odoljeti da s vama podijelimo njezino poimanje molitve uz pomoć teksta o. Petra Janjića:

„O svom načinu i stilu molitve piše ona: «Činila sam sve napore da bih živjela s mišlju na Isusa Krista, u meni prisutnog» (Ž 4,8). «Evo koji je bio moj način molitve: nastojala sam si predočiti Isusa Krista u mojoj nutrini» (Ž 9,4). Ovaj način molitve poprima izvanrednu stvarnost u trenutku pričesti: Ostati s Njime u svojoj nutrini (usp. Ž 9.4). Kasnije će ovaj način držanja u molitvi nazvati molitva sabranosti. Glede ove molitve veli: «Nikad nisam znala što bi značilo moliti sa zadovoljstvom, dok me Gospodin nije poučio na ovakav način» (P 29,7). Postat će neumorni apostol takvog oblika molitve, s uvjerenjem koje je proizašlo i podržavano bogatim i velikim iskustvom. Ovu će nauku sistematizirati u Putu 26-29. Za Tereziju: »Moliti znači imati prijateljski odnos», često se sretati sama sa Samim, s onim za koga znamo da nas ljubi (Ž 8, 5 ). Terezijin pojam molitve naglašava da moliti znači težiti prema Osobi… Stoga ona želi da onaj koji moli svu pažnju usredotočuje na božansku Osobu. «Promatrati Osobu». “Ne tražim od vas drugo nego da ga gledate” (P 26,3). Molitva je osobni susret, susret ljubavi i kao takva molitva je i «preobražavajući susret». Ona stvara nove ljude, jer samo je ljubav kadra mijenjati, jer Bog je ljubav. I On je taj koji ozdravlja, preobražava, koji stvara novo… Zato je za Tereziju najveća napast zanemariti ili napustiti molitvu. Molitva, ako je autentična, ona nas mora mijenjati: mora nas jačati u krepostima, osobito u ljubavi i poniznosti (usp. P 18, 7). Nisu ugodnost u molitvi niti određeni darovi poput ushita i viđenja ti koji govore o autentičnom rastu molitve nego je to poniznost. Ako se raste u poniznosti znak je da se autentično moli. Jer gdje je Duh Sveti na djelu, on uvijek sa sobom nosi ljubav i poniznost.

Istina, i neka viđenja, poput viđenja Kristova Čovještava imat će na Tereziju takav učinak da će je potpuno produhoviti i pročistiti. Tako glede jednog takvog viđenju ona piše:

„Pošto sam vidjela onu veliku ljepotu Gospodnju, nisam vidjela nikoga tko bi u usporedbi s njime dobro izgledao niti me zanio. Kad bih malo uprla oči u sliku koju imam u svojoj duši, stekla bih takvu slobodu da mi se otada sve što vidim čini odvratno u usporedbi s onim odlučnostima i dražima koje sam vidjela kod Gospodina“ (Ž 37,4).

Terezija u Kristu otkriva i nalazi ljepotu koja je očarava, ljepotu koja spašava… I mi bi se ovdje trebali upitati je li Krist za mene ljepota koja me privlači i zaokuplja više od svake druge stvorene ljepote? I za mnoge druge naše karmelske svetice – Malu Tereziju, bl. Elizabetu, Edith Stein, Tereziju de los Andes – Krist je bio isto što i za svetu Majku: ljepota koja osvaja. Sveta Mala Terezija je u svojoj sobi napisala: „Isuse, Ti si moja jedina ljubav“. Mogu li i ja to za sebe reći?

Sveta Majka predlaže ideal savršene ljubavi: ponirati, izgubiti se u volji Ljubljenoga, darujući se posvema njegovom programu, za svetu Crkvu.

«Shvatimo, kćeri moje, da je istinska savršenost ljubav prema Bogu i bližnjemu, i što savršenije budemo obdržavale ove dvije zapovijedi, bit ćemo savršenije. Cijelo naše Pravilo i Konstitucije ne služe ničem drugom nego kao sredstvo da to savršenije obdržavamo» (1ZD 2, 17).

Prava ljubav se očituje više u davanju nego li u primanju. No, ljubav ima i svoje naravne težnje (psihološki vid), koje se ne mogu ne doživjeti u duši koja uranja u njezin žar: ljubav teži sjedinjenju s Ljubljenim, traži njegovu stvarnu prisutnost; i Svetica osjeća uvijek veću čežnju za unutarnjim prijateljstvom sa svojim Gospodinom. Na ovoj pak zemlji, to se intimno prijateljstvo s Bogom najdublje doživljava u kontemplaciji. Terezija zato u svojim djelima nikada ne gubi iz vida kontemplaciju: ili govori o njoj izravno; ili pokazuje put koji tamo vodi; ili pak opisuje život svojih kćeri koje su obilato obdarene Božjim darovima te osnucima kuća koje trebaju biti mistički vrtovi. Sve pak to povezuje s milosrđem Gospodnjim koji se udostojao prijateljski komunicirati s nama bijednim smrtnicima.“