BILA JE SRETNE PRIRODE

Danas nastavljamo govoriti o sv. Tereziji, o njezinom djetinjstvu, o odnosima u njezinoj obitelji. Terezija je jako nadarena. Njena velika inteligencija se budi “jako rano”, u svojem sjećanju ona čuva mnogobrojne uspomene i “ duboke utiske “, njeno srce mnogo ljubi  “zaljubljeno i tankoćutno je”. Ona je živahna  „i “neposredna“, ona se gnuša laži i pokazuje veliku količinu energije i snagu volje. Cijeni ono što je pravedno i što druge razveseljuje: “Čim sam započela ozbiljno razmišljati (to sam činila vrlo rano), bilo je dovoljno da mi se kaže da nešto nije ispravno, čime mi je prošla volja da mi se to drugi put kaže…“

Sretne prirode , tako je mislila. Ali ona u tom pogledu nije slijepa. Svetica je kasnije

prepoznala stalnu prijetnju od “samoljublja“, koje je protivnik prave ljubavi. Kod njenih “pogrešaka“ u djetinjstvu ona posebno ukazuje na svoje napade bijesa i primjećuje: “Da sam bila prema svojim sklonostima odgajana od roditelja koji su bili bez kreposti, postala bih jako zla i možda bih se izgubila.“ Ona je “mogla pasti tako duboko kao sv. Magdalena“, pisala je “i dati se potpuno izgoriti” u vatri jedne “ užarene ljubavi za stvorenja.“

Terezija zaključuje: “Kako sam bila sretna u toj dobi! Već sam počela radovati se životu, krepost je za mene dobila draž i (iznenađujuća izjava) tada sam bila, tako mi se čini, u istom stanju  kao danas, jer sam već posjedovala veliku vlast nad svojim postupcima. “Ona je već  “stekla dobru naviku“ nikada se ne tužiti“. Njeno srce “postalo je od njegovog buđenja uzdignuto k Bogu“, pričala je ona. “Dragoga Boga sam jako voljela i često sam mu poklanjala svoje srce, pri čemu sam koristila malu formulu, koju sam usvojila od mame.“

Roditelji Martin su vjernici duboke vjere koji su si čak i u smrti sačuvali nepokolebljivu vjeru. (Poznato je da je Crkva priznala njihov visok stupanj kreposti – proglasila ih je svetima). Louis i Zelie poklonili su svojoj djeci život i vjeru. Bog i Nebo nikada nisu bili daleko. Terezija mnogo zahvaljuje svojim roditeljima – tim prekrasnim posrednicima Kristove milosti.

K ozljedama od prvih odvajanja, koje je Terezija ponajprije velikim dijelom nadvladala, došla je uskoro nova rana konačnog gubitka. Terezija je u petoj godini svoga života, kad je njena mama – i s njom cijela obitelj – saznala sa sigurnošću, da boluje od karcinoma. Ona više nema izgleda da dugo živi, kirurški zahvat bio bi bez koristi. Molilo se usrdno i s puno straha, predanosti, rezignacije…

Kad joj je majka umrla, Terezija ima četiri godine i devet mjeseci. Njeno Sunce je zašlo u jednom trenutku, kad ga ona još toliko neophodno treba. Ipak, unatoč svih boli ove prve godine života postavile su temelj za jedan život, u kome je ljubav za ljepotom, veličinom i božanskim igrala centralnu ulogu.

Gospodin Martin i njegovih pet kćeri preselili su se u Lisieux, gdje je Zelijin brat, ujak Isidor Guerin, imao ljekarnu. Okružena naklonošću očevom i svojih četiriju sestara, otada je Terezija stanovala u “Buissonets-u “, jednoj lijepoj kući. Tri je godine njen život ovdje  protjecao vrlo “mirno i sretno “.

Sv. Mala Terezija u Povijesti jedne duše piše: „Često sam čula kako govore da će Paulina sasvim sigurno biti redovnica. Tada sam, ne znajući pravo što je to, mislila: “I ja ću biti redovnica”. To je eto jedna od mojih prvih uspomena, i odonda nisam nikada promijenila svoje odluke!…“

Sa osam i pol godina Terezija je počela pohađati školu u polupansionu škole kod benediktinki. Svaki dan odlazi rano iz kuće, daleko od svojih i vraća se natrag tek navečer. Njeni su znali kako je stidljiva, kako osjetljiva i uvijek spremna proliti suze .

Godinu dana kasnije doznala je slučajno da će Paulina uskoro ući u Karmel .  A ona se na nju jako oslanjala – na svoju “drugu mamu “, svoj “djetinji ideal “ . Novo odvajanje, nova duboka rana… “  Bilo je kao da se mač zabio u moje srce.“ Terezija je sasvim zbunjena: “Rekla sam… Paulina je za mene izgubljena!“