Susret s nevidljivim
Ovdje donosimo jedno od razmatranja R. P. Brilleta, posebno zanimljivo. Nacrt je ovaj: jedan biblijski tekst, nekoliko savjeta kako čitati taj tekst, nekoliko misli.
Biblijski tekst: Jakov ostavi Beer Šebu i zaputi se u Haran. Stigne u neko mjesto i tu prenoći, jer sunce bijaše već zašlo. Uzme jedan kamen s onoga mjesta; stavi ga pod glavu i na tom mjestu legne … Jakov se probudi od sna te reče: »Zaista se Jahve nalazi na ovom mjestu ali ja nisam znao … « (Post. 28, 10-11, 16).
Izbjeglicu Jakova jedne večeri zaustavi nagla istočnjačka noć. Ispruži se na kamenito tlo, uzme kamen za uzglavlje. Zaspi.
Naslagano kamenje što ga je gledao čitavoga dana na svom putovanju, sada, u snu, vidi kako
dopire do neba. Anđeli uzlaze i silaze po tim golemim stepenicama. S njihova vrha Bog mu govori. Jakov se probudi. Začuđen i potresen reče: “Zaista se Jahve nalazi na ovom mjestu, ali ja nisam znao …“
Klanjati se Bogu …
Govoriti Bogu …
Ako je Jahve nazočan, treba mu se klanjati.
Ako je Jahve ovdje, On sve ispunja svojom »strašnom« nazočnošću, sve obasjava svojim svjetlom, svojom svetošću, svojom ljepotom, svojom dobrotom i svim onim što On jest.
Ako je Jahve ovdje, ja sam uronjen u njegovu nazočnost, prožet njegovim svjetlom … i pun njega. Jakov postaje svjestan da je svugdje, kudgod je prolazio, Jahve je bio prisutan: popodne, ujutro, već u zoru; na svim mjestima koja ponovno gleda u svojim mislima, na svakom koraku.
Promatra pticu u letu, biljku, kamenje. A »on nije znao“ da su to znakovi Njegove otajstvene nazočnosti. Što znači klanjati se? Jakov zastalno znade jer to i čini. Barem počinje činiti.
Začuđenost u kojoj se budi onoga jutra početak je klanjanja. To čuđenje podržava svojom pažnjom. Čuđenje se pretvara u divljenje. Divljenje je neiscrpivo jer je predmet divljenja beskrajan i bezgraničan kao svjetlo, vanredno ugodan jer je to svjetlo dobro. Svjetlo blago uzbuđuje dušu kao ljubav, jer je dobro i životno. Ono je netko, ono govori, ono reče: »Ja sam Jahve, Bog Abrahama, tvoga pretka, Bog Izakov … « I gle, ono u njega prodire, obuzima ga … To znači klanjati se. Ja govorim da bih sebi objasnio, a Jakov to osjeća. Kad bi mi Jakov govorio, na sličan bi se način izrazio, ali to već ne bi bilo »ono«.
Govorio bi kao oni koji osjećaju okuse zanosa, divljenja, umjetnosti, ljubavi.
Zašto onda Jakov nije vidio Nevidljivoga? Zato što se Bog vidi samo iznutra i jer su tjelesne oči često vjeđe zatvorene nad dušom. Zato što taj način gledanja više označuje duševno stanje nego čin, više život nego pokret. Konačno i zato jer mi vidimo čitavim svojim bićem, a ne samo jednim dijelom bića. Čitavo biće mora biti jedno gledanje.
Ipak možemo biti sigurni da je Jakov, poslije viđenja u Betelu, znao vidjeti Nevidljivoga svugdje i uvijek. Ako se i mi jednoga dana poklonimo, nećemo nikada to zaboraviti.
Molitva sv. Augustina:
Gospodine Bože naš, mi vjerujemo u tebe, Oca, Sina i Duha Svetoga. Inače Istina ne bi bila rekla: Idite, krstite sve narode u ime Oca, Sina i Duha Svetoga … Usmjerujući prema tom pravilu vjere svoja nastojanja, koliko sam mogao, koliko si mi ti dao da to mogu, tražio sam te; želio sam razumom spoznati što sam vjerovao te sam mnogo učio i molio.
Čuj me; Gospodine moj Bože, moja jedina nado! Ne dopusti da te zbog umornosti prestanem tražiti, tebe koji si učinio da te nađem i dao mi nadu da te sve više i više nalazim. Pred tobom je moje znanje i neznanje. Ondje gdje si mi otvorio, prihvati moj ulazak; ondje gdje si mi zatvorio, otvori na moje zazivanje. Daj mi da te osjećam, da te shvatim, da te ljubim!
