Razmatranje – početak molitve
O jednostavnosti u molitvi poučava nas Luis Evely i kaže:
„Budući da smo donekle neskloni prema molitvi, a uviđamo da nam je potrebit cjelovitiji molitveni odgoj, zašto se ne bismo počeli ponizno približavati Bogu a da mu u početku ništa ne govorimo čak ni da ga slušamo? Zašto se ne bismo jednostavno stavili u njegovu nazočnost? Budući da nas zastrašuje boravak pred Njim, zašto ne bismo jednostavno započeli živjeti sasvim prirodno u njegovoj blizini? Zar je nedolično otići u crkvu i čitati neku knjigu? Ako su ti sami otac ili supruga u sobi dnevnog boravka a ti čitaš u njihovoj blizini, da li ćeš im time nanijeti neugodnost ili ih uvrijediti? Mijenja li se kakvoća nekog posla prema društvu u kojem ga obavljamo? Mislim da bi ljudi modernoga načina života trebali podijeliti s Bogom barem jednu svoju uobičajenu zaposlenost kako bi se uspjeli kod njega udomaćiti. Malo po malo osjetit će ugodnost Njegove nazočnosti te će im jednoga dana Bog postati miliji od samog čitanja. Kako dijete radi? Ono se gotovo neprekidno igra u majčinoj prisutnosti a da joj ništa ne govori, čak da je i ne pogleda. No odstranite li mu majku, ono će spoznati da je
sva njegova radost u igri dolazila od majčine blizine, da je bilo s njom najdublje povezano,
iako joj nije ništa govorilo. Veselje se rađalo bez riječi, bez usiljenosti, u smirenoj i ugodnoj šutnji. Tako bismo se i mi morali vladati u molitvi.“
Kad se odlučimo moliti, napadaju nas mnoge poteškoće, bezbrojne »rastresenosti«, nemogućnost da se održimo u Božjoj nazočnosti, pospanost … Nije li to zato što ne znamo da vježbanje u razmatranju vodi do jednostavnijih ili viših oblika molitve? Duhovni pisci mnogo ističu kako je potrebno početi s razmatranjem. To nas uči i P. de Cloriviere u Considerations sur l’exercices de la priere et de l’oraison. Donijet ćemo odatle nekoliko izvadaka koji ukazuju na važnost razmatranja i u čemu se ono sastoji.
„Tko se hoće posvetiti nutarnjoj molitvi mora početi razmatranjem. To je redoviti put. Ne smije ga svojevoljno napustiti dokle god mu odgovara.
Osobitost je razmatranja da pročišćava i bistri pamćenje i razumijevanje. Uputno je da te dvije moći, koje su oči naše duše, budu najprije sređene. Pamćenje treba neprimjetno osloboditi od nekorisnih i štetnih misli, a ispuniti ga svetim sadržajem. Razum treba da tim svetim mislima bude rasvijetljen, o njima osvjedočen, u njih uvjeren. Tada će volja krenuti prema dobru što joj ga razum pokaže i prihvatit će ga to jače što joj jasnije predoči njegovu uzvišenost: Takav raspored umnih sposobnosti zahtijeva prirodni red što ga je Bog utisnuo u dušu “. Zaslijepljenost i neosjetljivost mnogih ljudi prema vjeri dokazuje nam potrebu razmatranja i nužno dovođenje u red umnih moći. Ti ljudi ne znaju ili ne žele razmatrati. Njihovo vjersko znanje redovito je površno. Pamćenje im je još od djetinjstva napunjeno ispraznim ili barem za spasenje nekorisnim spoznajama. Razum im je prožet neispravnim i opasnim načelima. I one najpotresnije vjerske istine ne djeluju na njihovu dušu jer u njih slabo vjeruju i nikada o njima ozbiljno ne razmišljaju. Nisu im potpuno nepoznata otajstva o Bogu-čovjeku, ali ih ona ne diraju; ne nastoje ih produbiti. I sam Bog im je stranac. Nazrijevaju ga u nekoj beskrajnoj udaljenosti koja ga gotovo potpuno skriva njihovu pogledu. Zanima ih samo razgovor o zemaljskom. Htjeti ih odvesti od tih mislio značilo bi otkinuti im djelić tkiva.
Svete nam istine postaju bliske i donekle shvatljive samo ako ih često i dugotrajnije razmatramo. Bila bi utopija ne htjeti započeti razmatranjem ili ga kratko obavljati te na početku preuzetno nastojati postići uzvišeniji stupanj nutarnje molitve, osim ako se nalazimo u nekoj vrsti nemogućnosti umovanja ili ako nas je Bog zarana obdario posebnom milošću. Na početku je potrebno odrediti predmet razmatranja koji može čvrsto zaokupiti maštu, a razumu dati mogućnost da ga raščlanjuje za vrijeme namijenjeno toj svetoj vježbi.
Glavni dio razmatranja sastoji se od djelovanja triju moći. Pamćenje nas podsjeća odabranog’ predmeta razmatranja, predočuje postepeno duhu njegove različite dijelove. Razum ih promatra: istražuje okolnosti, uzroke, učinke, prosuđuje ih, uspoređuje j primjenjuje na sebe ono što mu može odgovarati, zaključuje što mora činiti, što izbjegavati. Volja, potaknuta razumskim razglabanjem, vlada se prema tim prosudbama: predbacuje sebi nemar, osjeća stid što se je do tada loše ‘služila Božjim dobročinstvima, priznaje svoju nezahvalnost, moli oproštenje, potiče samu sebe da odsada živi načinom koji više odgovara dužnosti, stvara čvrste i velikodušne odluke i obnavlja one što ih je već prije stvorila.
Završetak razmatranja sastoji se od molitava što ih upravljamo Gospodinu da nam odluke postanu plodne. Te se molitve nazivlju kolokvijem, razgovorom, Jer se tada osjećajno i s pouzdanjem razgovaramo s Isusom Kristom, iznosimo mu razloge koji ga mogu skloniti da nas usliša, a to su slava njegova Oca, ljubav kojom nas voli, cijena njegove krvi, veličina naših potreba. Možemo te molbe upraviti presvetom Trojstvu, ili pojedinoj božanskoj Osobi. U svakom slučaju moramo nastojati da ove molbe budu protkane najdubljim poštovanjem što nam ga ulijeva Božanstvo. Dobro je uz to žarko zazvati pomoć i zagovor presvete Djevice, anđela i svetaca. Nadasve, nemojmo ništa tražiti od Boga a da to ne bude sjedinjeno s Isusom Kristom i po Isusu Kristu Njegovu Sinu, koji mu je jedini savršeno mio. Kad se obraćamo Isusu, uvijek zamolimo Marijin moćni zagovor. Česti zaziv presvete Djevice u našim molitvama oživljuje u nama pouzdanje i donosi nam mnogo milosti.
