Glas iz Karmela

karmel-bistrica kolumnaMaterinski jezik molitve

U svojoj pouci o molitvi B. M. Chevignard naglašava: „Toliko je puta istaknuto da je najznačajnija Kristova pouka o molitvi ona kojom nas je pozvao da molimo: »Kad molite, govorite Oče naš … « Ovoj osnovnoj pouci treba se neprestano navraćati. Kršćanska je molitva pokret duše koju je Bog posvetnom milošću posvojio. Ako hoćemo moliti, moramo znati da smo posinjena Božja djeca i da se molitvom obraćamo Bogu koji nas sluša, i to treba da osjetimo u duši. Na dva načina to spoznajemo: preko Božje objave, što je nepogrešivo čuva njegova Crkva; ta objava je Kristova riječ: »Govorite: Oče naš«, i po rasvjetljenju Duha Svetoga koji svaku dušu sjedinjenu s Crkvom, osobno i na poseban način obasjava. Ne tapkamo u mraku. Jasnim nam riječima sv. Pavao otkriva tu tajnovitu i sigurnu pomoć Duha Svetoga: »Primili ste Duha posinjenja kojim vičemo: Aba (kao malo dijete), Oče! Sam Duh posreduje za nas neizrecivim uzdasima« (Rim. 8, 15-16; 26). Ovo je nesumljivo osnovni tekst koji tumači bitnost molitve. Duša je molitve Duh Sveti. Svjedoči našoj duši da smo posinjena Božja djeca i time nas potiče da kličemo. Abba, Oče. Kršćanska je molitva u svojoj srži otajstvo. Ona je prvo buđenje posinjene duše koja tepa vlastito Božje ime: Abba, Oče, ili slično tome, moj Kriste, moj Gospodine, moj Bože! U tom se smislu može reći da je kršćanska molitva božanski jezik i da nas cijelog života Bog u njemu strpljivo poučava. Doista, kada molimo, mi govorimo. No tko je oblikovao taj govor u našim ustima, odnosno u našem srcu? Bog, koji nas uči svoj jezik. Slično se događa s malim djetetom. Ne zna govoriti. Majka ga postepeno privikava govoru na taj način što najprije ona njemu govori. Zove ga i njezin poziv oblikuje u njemu riječ koja je odgovor na njezin poziv. Dijete odgovara jezikom svoje majke, svojim materinskim jezikom. Slično se zbiva između Boga i njegove posvetnom milošću stečene djece, rođene Duhom Svetim. Bog nas pretječe, on prvi progovara. Duša čuje njegov govor, shvaća da ju je Bog posvojio, da živi s Bogom koji je sluša pa i ona progovara. Riječ duše jest molitva. U biti to je isti jezik kojim se služi Bog, a duša mu tepajući odgovara: Aba, Oče. Na taj način, nadahnjujući nam srca molitvom, Bog nas poučava svoj jezik tijekom našega života. Kad mislimo o tome, bolje shvaćamo usklik Isusovih učenika: »Nauči nas moliti« jer mi ne znamo moliti, ne znamo govoriti. Govori, Bože, našoj duši, tada će i naša duša tebi govoriti, progovorit će kao dijete koje počinje doživljavati svijet oko sebe. Ako želimo naučiti moliti, moramo najprije shvatiti da ne znamo moliti i obratiti se Onomu koji nas jedini tome može poučiti: Nauči nas moliti. U nama će se oblikovati novi jezik. Taj se jezik budi u dubini našeg srca, tu je njegovo izvorište. Doista, mi molimo čitavim svojim bićem, usnama i tijelom (obredne kretnje u molitvi), ali mjesto gdje se molitva rađa, ako se tako može reći, jest skrovište srca. Poznato je što Sveto pismo označava izrazom srce. Pod tim pojmom ne podrazumijeva osjetljivost ili uzbudljivost, jer se to zapaža izvana, ne označava neko zbivanje u razumu, nego korijen naših misli i naše ljubavi. Srce znači najintimnije, najdublje, najistinitije mjesto gdje se oblikuju velike misli i velike odluke i gdje se nalazimo sami sa svojim Stvoriteljem: Moli svog Oca u tajnosti. Srce u molitvi razgovara s Bogom; taj jezik Bog razumije. Bog čuje više od onoga što izlazi iz usana čovjekovih, ‘čuje ono što iz srca izvire: blagoslov ili prokletstvo, radost ili gorčina, vjera ili sumnja, pouzdanje ili nepovjerenje, ljubav ili sebičnost: »Deus cui omne cor patet et omnis voluntas loquitur – Bože, tebi je otvoreno svako srce, tebi govori svaka volja.« Ove nam riječi Crkva stavlja na usne u molitvi Duhu Svetomu za pripravu svetkovanja sv. mise. Najdublja, konačna ljubav oblikuje osjećaj našeg srca. Poznato je koliku važnost kršćansko učenje pridaje konačnoj ljubavi (konačnoj svrsi) u koju čovjek postavlja svoj cilj, svoj počinak. Doista, ta ljubav jedva da je ikada bez nekih primjesa jer je uvijek pomiješana s mnogim drugim ljubavima koje više ili manje privlače k sebi naše srce. Ipak naša konačna ljubav uvijek ostaje i srce govori prema mjeri te ljubavi u nama. Tako je i s molitvom. Ona je jezik naše najdublje ljubavi. Ako malo molimo, moramo se zamisliti. To je nesumljivo zato što malo ljubimo. Bog, Krist malo su nam u srcu. Ipak Bog se udomio u našem srcu mnogo dublje negoli mi to možemo zamisliti i nikad ne prestaje utjecati na srce za njega sazdano. Mi smo s njime u neposrednoj vezi. Ono licem u lice obistinjuje se već sada snagom vjere. Eto, zato je tako važno znati unići u dubinu svoje duše i slušati je kako govori. Kad bi molitva bila jezik samo razuma, mi ne bismo molili, nego naporno mislili o Bogu. Kada bi molitva bila samo pokret usana, ne bismo mogli govoriti Bogu u isto vrijeme dok govorimo s ljudima. Ali molitva nastaje u dubini srca. Stoga u pravilu ona može postojati uvijek, iako su nam ruke zaposlene a naše usne razgovaraju s ljudima, ili dok smo obuzeti brigama. Jezik molitve rađa se u dubini srca koje Boga ljubi. Zapravo ljubav govori i ljubav moli.“ (Prema knjizi „Škola molitve“)