Drama dvaju putova

Autor teksta kojeg već duže vrijeme razmatramo na dramatičan način pokazuje dva puta: Isusov – put poniznosti, istine i ljubavi i đavolski put – put laži, lažne neovisnosti o Bogu koji vodi u propast.

Vidjeli smo kako Đavao nudi čovjeku da bude kao Bog, da bude neovisan, neposlušan i grabežljiv u svojem samozadovoljenju. Đavao predstavlja čovjeku ono jednostavno i djetinje hvala kao tiraniju, kao neslobodu, kao gorak jaram i teško breme. Đavao želi da čovjek prestane biti dijete, da tako odraste da u njemu nestane djetinjega. Zato je, kako smo pokazali, grijeh uvijek nijekanje djetinjega duha. U Isusu Kristu otkrivamo sada svu đavolsku laž i laž grijeha.

Bog se u Isusu Kristu objavljuje kao dijete, kao onaj u kojemu u početku postoji djetinji duh. Nasuprot đavolskoj logici, Isus Krist nam kazuje da u Bogu postoji ovisnost, poslušnost i ljubav. Isus Krist jest dijete, Sin u odnosu ovisnosti, poslušnosti i ljubavi prema Ocu u Duhu Svetomu. I ne samo to. Bog u Isusu Kristu poništava samoga sebe, ne drži se grabežljivo svojega božanstva, nego postaje slugom nama grešnim ljudima. Događa se čudesna razmjena (admirabile commercium), u kojoj Bog postaje ovisan o nama, poslušan prema nama i predan u ljubavi za nas, kako bismo mi bili slobodni, poslušni i puni ljubavi. Sada uviđamo koliko je đavolsko zavođenje bilo lažno. Đavao je lažno prikazao Boga kao onoga koji je neovisan, neposlušan i grabežljivo samozadovoljan. A Bog je zapravo sve suprotno od toga. Zato se Isus Krist na početku svoga javnog djelovanja izravno sučeljava s Đavlom. Početak stvaranja svijeta određen je razgovorom Đavla i čovjeka, đavolskim zavođenjem i kušnjama, kojima je čovjek podlegao. Sada je novi početak stvaranja, u Isusu Kristu, ponovno određen susretom Đavla i čovjeka, zavođenjem i kušnjama, kojima ovaj put čovjek Isus Krist, čovjek koji je i Bog, nije podlegao. Protiv napasti grabežljiva samozadovoljenja (‘kruh’) Isus Krist potvrđuje prednost Božjoj Riječi, on se ne predstavlja kao onaj koji grabi, nego kao onaj koji sebe poništava. Podučava čovjeka da osim ovoga materijalnoga kruha i tijela, postoji i euharistijski kruh i tijelo, kruh i tijelo oplijenjenja, poništenja protiv grabežljivosti. Kušnja skoka s visine Hrama stavlja pred nas Boga Sina koji svoje sinovstvo, svoj djetinji duh, ne doživljava kao prijetnju. On ne iskušava Boga svojom neovisnošću, nego ostaje poslušan do kraja, do smrti na križu. Isusa Krista ne može poremetiti ni kušnja za neposlušnošću, sva bogatstva ovoga svijeta, jer on pronalazi svoju sreću, svoju slobodu u’klanjanju’Bogu, u potpunoj poslušnosti Bogu.

Tako se u povijesti ljudskoga roda, pa tako i u našim životima, događa velika drama između dvaju putova. Prvi je put đavolski put, put grešnika: nijekanje djetinjega duha, neovisnost, neposlušnost i grabežljivo samozadovoljenje. Prvi put uništava odnos s Bogom i bližnjim, čovjeku nameće gorak jaram i teško breme neslobode i duboke osamljenosti. Drugi je put Božji put u Isusu Kristu, Božji put koji je Isus Krist: vjera u Isusa Krista kao prihvaćanje djetinjega duha, ovisnosti, poslušnosti i ljubavi. Taj drugi, Kristov, put stvara odnos s Bogom i bližnjim, daje čovjeku beskrajno dostojanstvo i sreću koja neizmjerno nadilazi i sve ono što su imali naši praroditelji prije istočnoga grijeha. Kristov put nudi novi jaram, novo breme, ali to je sladak jaram, lako breme (Mt 71,28-30), jer u ovisnosti, poslušnosti i ljubavi čovjek zadobiva  odmor od svake opterećenosti grijehom, prima blaženstvo zajedništva s Bogom. Katolik, kao onaj koji svaki dan moli ‘smiluj se meni grešniku’ koji uvijek sebe, a ne druge, smatra najvećim grešnikom, takav katolik trudi se da Božjom milosti ostane dijete Božje, noseći slatki jaram i lako breme Isusa Krista. I tako mi ljudi vjerom, u Isusu Kristu, ostvarujemo ono što smo htjeli postići na đavolski, iskvareni način. Postajemo dionicima božanske naravi. Sada nam Bog u Isusu Kristu radosno kazuje: „Vi ste bogovi i svi ste sinovi Višnjega“ (Ps 82,6). A mi možemo reći ono jednostavno i djetinje hvala. „O Gospodine, ne gordi se moje srce niti se odi uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni. U Gospodina se, Izraele, uzdaj odsada dovijeka“ (Ps 131).