Od grijeha oslobađa samo Bog

Govor o grijehu nastavljamo i u ovoj emisiji uz pomoć razmišljanja prof. dr. Ivice Raguža, dekana KBF u Đakovu. Katolički nauk o grijehu kazuje da od početka nije bilo tako, da čovjek nije bio grešnik. Prvi su ljudi, naši praroditelji, sagriješili i od njih je proistekao grijeh i prenio se na sve nas, grijeh koji se zato zove istočnim grijehom. Psalmist to jasno naznačuje: „Evo, grešan sam već rođen, u grijehu me zače majka moja“ (Ps 51,7). Nauk o istočnome grijehu daje realnu sliku o čovjeku. Čovjek ostaje trajni grešnik a to znaći da su katolicizmu strani svi puritanizmi, svi oni pokušaji da se ljudskim silama pokuša stvoriti savršeno, čisto društvo. Tko to pokušava, stvara još veće zlo, kako nam Gospodin govori u prispodobi o žitu i kukolju (Mt 13,24-30), Nauk o istočnome grijehu upozorava da čovjek ostaje uvijek grešnik koliko god se trudio da to ne bude: „Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama… Reknemo li da nismo sagriješili, pravimo ga lašcem i riječi njegove nema u nama“ (1Iv 1,8.10). To svakoga od nas čini solidarnim s drugim, to svakoga od nas oslobađa od moraliziranja, od moralne superiornosti nad drugima koji su grešni kao i mi. Budući da nauk o istočnome grijehu podrazumijeva da spasenje čovjeku ne dolazi od njega samoga, nego od Boga, ta činjenica isto tako sprečava stalnu čovjekovu težnju da se hvali sobom, da bude spasitelj drugomu. Zbog istočnoga grijeha, nijedan čovjek ne može i ne smije biti spasitelj drugom čovjeku, a na taj način nitko ne može i ne smije činiti drugoga ovisnim o sebi i svojim postignućima. S druge pak strane, nauk o istočnome grijehu ne protivi se samo pogrešnom optimizmu, nego i pogrešnom pesimizmu. Čovjek se predstavlja kao grešnik, kao onaj kojim uvijek vlada grijeh. Ili, drukčije rečeno, koji nikad ne može biti siguran je li slobodan od grijeha, posebice od potajnih grijeha (Ps 19,13). Međutim, nauk o istočnome grijehu upućuje grešnoga čovjeka na jedinoga Spasitelja, a to je Isus Krist, Bog i čovjek, Bogočovjek koji spašava čovjeka po svojemu Tijelu, Crkvi. Istočni grijeh doziva u svijest vjerniku krajnju ozbiljnost grijeha (protiv optimizma), kao i krajnju ozbiljnost Božje milosti (protiv pesimizma) koja jedina čovjeka oslobađa od grijeha. Pavao to neponovljivo sažima u slici blaga u glinenim posudama: „To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas“ (2Kor 4,7).Vjernik ima blago (protiv pesimizma), ali uvijek samo u glinenim posudama (protiv optimizma i duhovne oholosti i moralne superiornosti). Kad govorimo o grijehu, onda nam mysterium iniquitatis progovara i o još jednoj vrlo važnoj dimenziji, a to je felix culpa,’sretna krivica’, sretni grijeh. Sv. Pavao piše sljedeće: „Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost“ (Rim 5,20). Naime, misterij je grijeha takav misterij da u vjeri grijeh može biti način, sredstvo zaprimanje velike, obilne milosti. To ne znači da je vjernik pozvan činiti veliki grijeh kako bi primio veliku milost. Tko tako razmišlja, nikad ne može doći do milosti, sebe je osudio na grijeh. Radi se o nečemu posve drugom. Naime, za onoga koji padne u grijeh i prizna isti grijeh, ili se pak bori trajno s grijehom, grijeh postaje ‘sretan grijeh’, mjesto velike milosti. Grijeh toga vjernika snažno ponižava u njegovoj oholosti, poništava svu njegovu težnju za srećom u neovisnosti, neposlušnosti i grabežljivom samozadovoljenju. Grijeh tako čovjeka čini poniženim, a time poniznim, upućuje ga na život u milosti. Stoga grešan čovjek, čovjek koji je pao u grijeh i priznaje ga, zapravo uviđa da je jedina nada u Bogu, u njegovoj milosti. Na taj način takav grešnik doživljava svu snagu i ljepotu Božje milosti. U tom smislu, može se dogoditi da Bogu i Božjoj milosti mogu biti i jesu bliži grešnici negoli pravednici, više onaj carinik iz Kristove prispodobe, koji se udara o prsa, nego onaj farizej koji se hvali svojom pravednošću (Lk L8,9-1,4). Tako se događa čudesan i nevjerojatan paradoks da Isusu Kristu postaju draži grešnici od pravednika, draži oni koji priznaju svoje grijehe i bore se ponizno protiv njih, koji su oslobođeni od samodostatnosti i vape za Boljom milosti, negoli oni pravednici koji su puni svoje pravednosti, samodostatni, ne trebaju ni Boga ni bližnje, uživajući u svojoj duhovnoj i moralnoj oholosti: „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje“ (Mt 21,31). Takvi pravednici ne znaju ni što je grijeh, ni što je milost, to su kršćani mediokriteti, prosječni, koji nisu nikada doživjeli ni tamu, ni svjetlo, koji ne znaju supatiti i suosjećati s grešnicima, a ne znaju ni što je milost, što je novi životu Isusu Kristu.