Sakramentalno opraštanje grijeha  

O velikoj milosti koju nam je Bog dao u sakramentu sv. ispovijedi mogli bi svjedočiti mnogi bistrički romari. U ovoj emisiji promišljamo upravo o Božjem iznašašću koje nam skida teret grijeha s naših ramena. Već smo više puta spominjali da se katolik treba s velikom ozbiljnošću, odnosno sa strahom i trepetom boriti protiv grijeha, teških i lakih. No, katolik zna da se grijesi ne mogu pobijediti i prevladati samo vlastitim silama, nego jedino Božjom, Kristovom pomoći, a potom i pomoću njegova Tijela, Crkve. Božja pomoć nama grešnicima nije apstraktna, nego konkretna, kao što je Bog postao konkretna pomoć čovjeku grešniku u Isusu Kristu koji je uzeo na sebe grijehe svijeta, koji je postao tak prokletstvom (Gal 3,13), grijehom (2Kor 5,27) zbog nas, kako bi nas oslobodio od grijeha. Ta se konkretna pomoć nama grešnicima nastavlja pnfiati i dalje tijekom povijesti zahvaljujući njegovu Tijelu, Crkvi. Upravo zbog toga je Katolička Crkva istinska Crkva, ona jedina omogućuje čovjeku da konkretno i stvarno prima Božju milost koja ga oslobađa od grijeha. To je za katolika sakrament ispovijedi, odnosno pomirenja. U sakramentu pomirenja susreću se milosrdni Bog, koji pomaže, i grešni čovjek koji se kaje zbog svojih grijeha. Grešni čovjek priznaje iskreno da si sam ne može oprostiti grijehe, da je svaki grijeh preozbiljna stvarnost da bi se on sam mogao boriti s njime i sebi opraštati. Grešni čovjek također sebi ne može opraštati grijehe, jer se grijeh tiče druge osobe, tako da jedino druga osoba može pružiti ruku pomirenja. Tko sebi prašta, ostaje u grijehu! Predivan je zato sakrament pomirenja. Vjernik smije doći vidljivom, konkretnom Isusu Kristu, kojega sakramentalno predstavlja svećenik, smije mu otvoriti svoje srce, u cijelosti se istinski ispovjediti, predstaviti kao grešnih biti ono što on jest. Katolik ne samo da se ne mora bojati da će netko saznati njegove grijehe u ispovijedi, nego se ne mora bojati ni priznanja da je grešnik. Dok ovaj zao svijet ne dopušta ispovijedanje grijeha i svako priznavanje grijeha strogo kažnjava i izruguje, Crkva je milosrdna Majka kojoj smijemo jednostavno i djetinje ispovijedati svoje grijehe bez ikakva straha. U sakramentu ispovijedi katolik uvijek ima spremno uho koje će ga čuti, uvijek spremno svjetlo koje ie rasvijetliti njegovu tamu. Dakako, katolik zna da sakrament ispovijed ne predstavlja svu borbu s grijehom. Bog želi suradnike istine, želi da se i mi sami borimo s grijehom, da ih u konkretnom životu, konkretnim riječima i djelima, pobjeđujemo. Sakrament ispovijedi od nas zahtijeva da ne ostanemo isti, nego da se obratimo, da postanemo drukčiji, da se poput izgubljenoga sina vratimo iz ‘daleke zemlje’ i zaodjenemo novim čovjekom (Lk 15,1L-24). Ta borba podrazumijeva, između ostaloga, i ono što Katolička Crkva naziva pokorom. Pokora jesu određena djela koja odlučujemo činiti, određene žrtve koje si slobodno namećemo, a koje se protive našoj volji i njezinim ugodama. Tako shvaćena, pokora ima temelju nakanu da njome učinimo zadovoljštinu za učinjene grijehe. Naime, pokorom zadovoljštine potvrđujemo da je svaki grijeh ozbiljan, jer njom sebi svojevoljno nanosimo bol kako bismo postali svjesni kakvu smo bol nanijeli Bogu i svojim bližnjima. Zato je bol pokore uvjet dobre ispovijedi, uvjet istinske borbe protiv grijeha. Tko si pokorom ne nameće bol, grijeh nije ni doživio kao grijeh, izokreće sakrament pomirenja u sebično potvrđivanje vlastita egoizma. Osim toga, pokora je važna, jer ona također predstavlja i kaznu za grijehe koju primamo od Crkve (ispovjednika) za počinjene grijehe. Naime, prema katoličkom shvaćanju, Božji oprost u ispovijedi ne oslobađa čovjeka od (vremenitih) kazni: Deus, qui nullum peccatum impunitum dimittit – Bog nijedan grijeh ne otpušta nekažnjeno. Već je sam grijeh velika kazna za čovjeka grešnika, ali je potrebna i posebna kazna koja mu posvješćuje svu katastrofu, tragičnost i ozbiljnost grijeha. Nažalost, čovjek je tako sazdan da bez kazne, bez boli kazne, vrlo rijetko može uopće biti svjestan siline grijeha i zla koje je počinio prema Bogu i bližnjemu. O kazni za grijehe progovara također i Sv. pismo. Tako Bog kažnjava Mojsija zbog njegove preuzetnosti da ne može ući u obećanu zemlju (Br 20,2-13), kažnjava i Davida zbog njegova preljuba, koji doduše ne mora sam umrijeti, ali mu sin umire (2Sam 1.2,13-14). Kazna je zato sastavni dio Božjega odgajanja grešnika u borbi protiv grijeha. Osim toga, vjernik katolik čini pokoru kao zadovoljštinu ne samo za svoje grijehe, nego i za grijehe svojih bližnjih, kao i za razne potrebe Crkve i svijeta. Time pokazujemo koliko nam je stalo do drugih, pokazujemo ljubav prema njima, pokazujemo svoju bliskost i ohrabrenje u njihovim grijesima i slabostima. Sakrament ispovijedi tako pred nas stavlja Boga koji nije samo milosrdni, nego i pravedni Bog, ne samo Bog ljubavi, nego i Bog gnjeva, ne samo Bog koji prašta, nego i Bog koji kažnjava. Katolik dolazi pred takvoga Boga, on priznaje da ne zna kako su u Bogu pomirene i ostvarene navedene oprečnosti, ali zna na temelju Sv. pisma i života Crkve da one postoje i da se jedino imajući u vidu jedno i drugo, milosrđe i pravednost, ljubav i gnjev, oprost i kaznu, može istinski oslobađati grijeha.