Čovjek nije stvoren da griješi
U početku Bog je stvorio čovjeka svetog i poremećaj koji su učinili prvi ljudi ima katastrofalne posljedice za cijelo čovječanstvo. O tome promišljamo s profesorom Ivicom Ragužom. 2. To sve tako nije moralo biti, grijeha nije moralo biti. Bog nije stvorio grešnoga čovjeka, nije ga stvorio da griješi. Čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju. Stvoren je da svojim razumom i svojom slobodom bude Božji. I čovjek je bio Božji. Bio je odjeven Božjom milošću, bio je svet i pravedan. Bog mu je dao slobodu i razum da kao njegovo stvorenje uživa u Njemu i uživa u sebi. I zaista, čovjek je Božjom milošću bio u zajedništvu s Bogom, bio je njegovo dijete, ovisno, poslušno i zadovoljno Bogom i sobom. Božja se milost prelijevala u čovjekov duh, a čovjekov je duh zahvatao tijelo te je on, duhom i tijelom, bio prožet Bogom. Čovjek nije bio smrtan, duh je činio tijelo duhovnim, živim, a tijelo je davalo duhu životnost i snagu. Kao takav čovjek je bio kralj, svećenik i prorok cijeloga stvorenja. Bio je kralj, jer je božanski mudro upravljao svime i sva su mu se stvorenja pokoravala. Bio je svećenik sva je stvorenja prikazivao Bogu, prodahnjivao ih Božjom prisutnošću, omogućavao im da budu dionici Božje milosti. I kao prorok, naviještao je svim stvorenjima radost djetinjega zajedništva s Bogom, njegove su rijedi bile otisci Božje Riječi i njima je izricao svako stvorenje. Ozbiljnost, tragedija i katastrofa grijeha može se jedino razumjeti vjerom, tj. vjerom koja kazuje kako je čovjek na početku bio stvoren kao svet i pravedan. Čim s obzorja čovjekova života iščezne vjera u Boga Stvoritelja, Boga koji je čovjeka stvorio u svetosti i pravednosti, grijeh prestaje postojati. Kako smo već rekli, grijeh se tada pretvara u nešto što mora biti, nešto što nužno pripada ovomu svijetu. A ako se ipak govori o grijehu bez vjere, on više ne predstavlja za čovjeka nikakvu ozbiljnost, tragediju i katastrofu. Tako uviđamo da kriza vjere u Boga jest kriza svijesti o grijehu i kriza priznavanja grijeha. Tako je oduvijek bilo, tako je i danas. To vrijedi ne samo za čovjeka nekršćanina, nego i za kršćanina katolika. Radi se o sljedećem. Ozbiljnost, tragedija i katastrofa grijeha za kršćanina postaje tim veća ako imamo na umu da je kršćanin vjerom u Isusa Krista i krštenjem primio nešto daleko više od Adama i Eve. U Isusu Kristu kršćanin je postao dionikom božanske naravi (2Pt 1,4), postao jedno s Bogom, jer je Bog u Isusu Kristu postao jedno s čovjekom. Kršćanin tako nije više samo odjeven Božjom milošću, nego je stvarno i istinski postao dijete Božje. Ako imamo na umu novost kršćanske vjere, onda uviđamo kako grijeh za kršćane predstavlja daleko veću ozbiljnost, veću tragediju i daleko veću katastrofu. Čovjek ne gazi samo svoje dostojanstvo kao stvorenja, nego gazi svoje dostojanstvo Božjega djeteta, dionika božanske naravi! Na neki način grijeh sada daleko više pogađa ne samo čovjeka, nego i samoga Boga. Budući da je kršćanin uistinu dijete Božje, njegov grijeh stvarno ranjava Boga iznutra, u njegovoj intimi. Boga ne ranjava više obični sluga, nego njegovo vlastito dijete, jer rođen od Boga nije pozvan da griješi (1Iv 5,1B). Zato je za kršćane, katolike, grijeh velika katastrofa, i to puno više i snažnije nego za one koji ne vjeruju u Isusa Krista. Za kršćane na taj način mysterium iniquitatis postaje daleko više neshvatljiv i nedokučiv misterij, jer kršćanin je toliko primio u Isusu Kristu, a opet toliko odbacuje svojim grijesima. Toliko ljubavi s Božje strane, a toliko grijeha sa strane nas kršćana: tko da razumije taj misterij grijeha? Da, i kršćanima se može dogoditi da uopće više ne doživljavaju ozbiljnost grijeha, štoviše, da se uopće više ne shvaćaju grešnicima. Tako je uvijek bilo u povijesti Katoličke Crkve, tako je i danas. Koliko li samo i danas imamo primjera da i sami svećenici, sami teolozi, bilo svećenici, bilo vjernici laici, mogu doći u takvo stanje da za njih grijeh uopće ne predstavlja nikakvu poteškoću, da o grijehu govore kao da nije grijeh. I pisac se ovih redaka sam mogao uvjeriti kako određene osobe, koje predstavljaju Crkvu, svećenici i vjernici laici, mogu zapasti u tako velike grijehe, a da ih uopće ne žele priznati, da za njih grijeh uopće više nije grijeh te ga na sve moguće načine relativiziraju, dakako, uvijek sebe opravdavajući. Ah, nevini Job nije sebe opravdavao, a grešni katolik opravdava sebe. Kako tužno! Razlog takve krize svijesti i priznanja grijeha leži ponovno u činjenici da je današnji katolik prestao biti svjestan radikalne novosti vjere u Isusa Krista. Vjera u Isusa Krista ne predstavlja više ništa novo i izazovno, nešto radikalno drukčije od običnoga života bez vjere. Stoga je posve razumljivo da isti taj katolik ni grijeh ne doživljava kao ozbiljno narušavanje, a katkad i trajni prekid božanskoga sinovstva, dioništva u božanskoj naravi.
