Bit ćete kao Bogovi“ – zamamnost grijeha
Nakratko ćemo prekinuti niz razmišljanja o molitvi pa ćemo u nekoliko emisija govoriti o grijehu, odnosno o tome ćemo promišljati uz pomoć teksta profesora na KBF-u u Đakovu – Ivice Raguža, objavljenog u Vjesniku Đakovačko – osječke nadbiskupije, u kojem je on problemu grijeha prišao s raznih strana i ukazuje na zablude današnjice glede tog pitanja.„Bit ćete kao bogovi“ (Post 3,5). Tim je riječima grijeh ušao u čovjekovo srce i velikom se brzinom proširio i danas širi u ovomu svijetu. Tim riječima počinje povijest grijeha, odnosno mysterium iniquitatis, ‘otajstvo grijeha’. Grijeh je za nas vjernike misterij, otajstvo, jer se on može razumjeti, priznati i prihvatiti jedino vjerom u Isusa Krista. Izvan vjere grijeh prestaje biti grijehom, čovjek ne želi priznati grijeh, on ga smatra običnim pogreškama, nužnim ograničenjima ovoga svijeta, kao nešto što mora pripadati ovomu svijetu i čime se ne treba previše opterećivati.
Tako se događa paradoks da je bez vjere u Boga, grijeh ušao u svijet, ali, isto tako, bez vjere u Boga grijeh ne izlazi iz svijeta, on bez vjere u Boga ostaje u svijetu i vlada svijetom, i to upravo zato što čovjek ne želi priznati grijeh. Stoga jedino vjera u Isusa Krista doziva u čovjekovu svijest bezdan grijeha, katastrofu i tragediju grijeha, ali istodobno ona također daruje i oslobođenje od grijeha, odnosno ono što Vjeroispovijest naziva oproštenjem grijeha. Pokazat ćemo da je Katolička Crkva istinska Crkva upravo zato što se u njoj najsnažnije i najočitije čuva svijest o grijehu i priznanje grijeha. Ona je također istinska Crkva, jer u njoj čovjek može pronaći i živjeti puninu oproštenja grijeha.
Zato je katolik osoba koja jest i koja bi se trebala najradikalnije priznavati grešnikom, ali i osoba koja jest i koja bi trebala biti najradikalnije oslobođena od grijeha. Pogledajmo najprije u čemu se sastoji mysterium iniquitatis.
„Bit ćete kao bogovi.“ Đavao nudi čovjeku da bude kao Bog.
Prvo, Đavao čovjeku predstavlja Boga kao onoga koji je neovisan, jer Bogu navodno nisu potrebne ovisnosti, ‘zabranjena stabla’, zabrane i ograničenja. Čovjeku se stoga svidjela ta đavolska pomisao da bude božanski, potpuno neovisan. Zapravo, otada se čovjeku, do dana današnjega, uvijek iznova sviđa ista đavolska ponuda da bude neovisan, da bude bez Boga. Stoga je grijeh čovjekova želja za božanskom, potpunom neovisnošću. Grijeh je želja biti svoj bez drugoga, bez ikakve ovisnosti o drugomu, o Bogu, a onda i o bližnjemu. Čovjek ne želi graditi život s drugim, drugi se shvaća kao ugroza vlastite slobode, moći, razvoja i samoostvarenja. Đavao predstavlja čovjeku neovisnost kao ugodniji i lakši način za ostvarenje samoga sebe.
Drugo, budući da je u grijehu isključena ovisnost, grijeh je također i neposlušnost, odbacivanje i prijezir prema svakom slušanju drugoga, a time poslušnosti spram drugoga.
Poslušnost se također doživljava kao ugroza vlastite slobode, neovisnosti. Od drugoga se poslušno ne želi ništa primati, primanje se shvaća kao podređenost drugomu, pokornost koja ponižava.
Treće, grijeh je potreba za drugim, ali takva potreba gdje se drugoga podređuje sebi, gdje se drugoga shvaća kao ‘plod’ kojim treba nahraniti i zadovoljiti samoga sebe. Nije ni čudo da je Đavao izabrao upravo ‘zamamljivi plod’, čime se grijeh naznačuje kao grabežljivost, čovjek kao grabežljivac, koji drugoga doživljava kao plijen za ostvarenje svojih potreba.
Koliko su đavolske riječi pogubne, svjedoči i činjenica da dok pišem ove misli o grijehu, o grijehu kao neovisnosti, neposlušnosti i grabežljivom samozadovoljenju, vjerujem da čitatelj, a svaki je čitatelj pogođen grijehom, gotovo može osjetiti svu privlačnost samoga govora o tim temama. Čini nam se jako zamamnim biti ‘kao bogovi’ krajnje neovisni, neposlušni i grabežljivo zadovoljeni. Zato nas Đavao uvijek iznova uvodi u tu svoju logiku, nudeći nam ‘kruh’ grabežljiva samozadovoljenja, ‘skok s hrama’ neovisnosti te ‘klanjanje’ neposlušnosti prema ikomu. Tim zamamnim ponudama Đavao i danas vlada i mnome i tobom, vlada ovim svijetom.
Grijeh toliko može zavladati našim bićem da uzrokuje nered i poremećaj u našim duhovnim moćima. Tako zbog grijeha razum propada u neznanje, postaje slijep, više uopće ne spoznaje i ne želi spoznati što je istina a što laž, što je dobro a što zlo. Štoviše, razum biva toliko zaslijepljen zlom da ga istina iritira, ona u njemu zaziva bijes, protivljenje, želju da se nasilno obračuna s onom osobom koja kazuje istinu. I volja također biva pogođena i izokrenuta požudom grabežljiva samozadovoljenja te postaje tupa za svako dobro. Štoviše, takva iskvarena volja doživljava dobro nestvarnim, protuprirodnim, protivnim njezinu samozadovoljenju. Dobro se takvoj iskvarenoj volji predstavlja kao ugroza užitka samoga sebe, kao smrt vlastita samoostvarenja u ovom svijetu.