PODNOŠENJE DRUGIH I FINOĆA LJUBAVI

Možda zaboravljanje na sebe dolazi još više do izražaja preko podnošenja drugih nego preko darivanja sebe. Ljubaznost se više postiže kroz podnošenje i trpljenje nego kroz djelovanje. Na koncu mislim, da se čovjek ne može nikada stvarno dati , ako najprije strpljivo ne podnese bližnjega. Strpljivo! Strpljivost je još uvijek korijen. Sv. Pavao počinje svoju pohvalu ljubavi: „ Ljubav je strpljiva“ (1 Kor 13, 4). Prvi uvjet da čovjek bude ljubazan jest da se odluči obveže biti strpljiv, pa stajalo to koliko stajalo. Prvi i potrebni uvjet: „ Ljubav je strpljiva“ prema svima i svemu: u svemu podnositi karakter, bizarnost pogreške, loše postupke, nedostatke i nesavršenosti drugih. Pogledajmo kod sestre Terezije to podnošenje djelom. Sjećamo se jedne crtice, koja je postala klasičnom i koja je reklo bi se duga. Dajmo joj riječ.

Sveta Terezija od Djeteta Isusa osjećala je vrlo jaku naravnu antipatiju prema nekoj redovnici u zajednici, koja je imala „talent da joj se ni u čemu ne sviđa“. Nije željela popustiti ovim osjećajima, nego je zamislila jednu divnu strategiju, koju je provodila kroz više mjeseci, do konačne pobjede.  „ Potrudila sam se, kaže ona, da za tu sestru činim sve što bih učinila za osobu koju najviše volim. Kad god bih je srela, molila sam se dragom Bogu za nju…(ali) nisam se zadovoljila (time), nastojala sam joj činiti sve moguće usluge; a kad sam imala napast da joj neprijazno odgovorim, zadovoljila sam se time da joj se najljubaznije nasmiješim… Kad su često moje borbe bile previše žestoke, pobjegla sam kao vojni bjegunac…“ Ona radosno tvrdi, da joj je ovaj, ne baš časni, „posljednji način“ „uvijek savršeno uspijevao“ (Rk C, 13 r; 14 v). Primjer je tipičan. Dotična sestra imala je dar, da se Tereziji „ni u čemu“ ne sviđa. Ovo „ni u čemu“ je glavno. S druge strane, taktika male Svetice je poučna. Ne zadovoljava se time da izbjegava vanjska očitovanja svoje naravne antipatije, recimo svojih egoističnih utisaka. Da dođe do sigurne pobjede, ona do kraja pokazuje simpatije i osjećaje. Ustvari, ova taktika nije samo najučinkovitija, ona je i najlakša: jedina koja duši daje zamah, radost, radost nad posve zadovoljenom ljubavlju. Pobjeda je bila potpuna: tako potpuna, da je jedna od Terezijinih rođenih sestara, Marija, najstarija, prekorava da više voli tu sestru koja je u pitanju, nego nju i druge njezine sestre; tako potpuna, da je ta redovnica, koja joj se naravno ni u čemu nije sviđala, došla kroz to do uvjerenja, da joj je ona najbolja prijateljica. Eto kako se bore sveci.

Vjerujemo dakle Tereziji, kad nam donosi svoje otkriće: „Ah, sada shvaćam da se savršena ljubav sastoji u tome da podnosimo pogreške drugih, da se ne čudimo njihovim slabostima“ (RK C, 12 r). Ne samo da je Terezija podnosila pogreške i slabosti bližnjih. Ona kod toga gleda okom ljubavi, koje je uvijek otvoreno, na sredstva koja joj je Bog pripravio da je oslobodi od nje same, od vlastite ljubavi, od egoizma. Kad bismo mi stvarno bili shvatili posvećujuću ulogu strpljivosti, tada bi oni koji nam priskrbljuju trpljenje imali pravo na našu zahvalnost. Mana koja je zajednička svima nama – skrivena nestrpljivost – sastoji se u tome da nas bližnji, koji je stvarno u krivu, razbjesni, kad mu to želimo dokazati. Ovo što misli o ovoj mani Karmelićanka iz Lisieuxa: „Tražiti svoje pravo znači raditi na štetu svoje duše i željeti druge podučavati a da kod toga sebe ne okrivljujemo; to znači sebe ogoliti u neznatno vrijeme. Osim toga to nije  pošteno (dobar vojnik uvijek misli na najbolju taktiku!…)…Vi ne trebate biti sudac mira – samo Bog ima na to pravo – vaše poslanje je da budete anđeo mira!“ (CSG, str, 106). Anđeo mira: evo jedne riječi koja se ne nalazi u evanđelju, ali koja je doista evanđeoska. Uostalom mlada učiteljica novakinja zna, da kod nekih službi postoji dužnost korenja, ispravljanja, rasvjetljivanja duša. I ona je to činila. Ali koja finoća u tim prigodama! Njena ljubav nosila je doista bolesne duše, koje je ona željela ozdraviti i učvrstiti: „Morala bih imati – piše ona- isto toliko sućuti za duševne patnje svojih sestara koliko je imate vi,  ljubljena moja Majko, kad me njegujete s toliko ljubavi!“ (Rk C, 27 v). Ona je bila bolesna kada je to govorila; ovako razmišljanje sugerirala joj je majka Priorica preko pažnje kojom ju je obasipala. Koja nadnaravna i evanđeoska psihologija u pravilnom vođenju kao i ovo: „Pazite, rekla mi je, treba se brinuti za duše, a često ih ranjavamo a da kod toga i ne mislimo. Zašto? Zašto im ne pritječemo u pomoć istom ljubavlju i istom finoćom kao kad se radi o tijelu? Ipak, neke su bolesne, mnoge slabe, a sve trpe. Kako bismo prema njima morale biti vrlo nježne!“ (CSG, str. 98).

Kristova je ljubav doista u svom korijenu strpljiva i podnaša drugoga sve do finoće. Sve do finoće! – Posljednja crtica pokazat će nam na konkretan način ovu finoću, i u isto vrijeme koliko su Tereziju stajale ove pobjede ljubavi, kao što stoje i danas. To će nas ohrabriti. Radi se o onim smiješnim i dosadnim navikama, koje imaju dar da stave našu strpljivost na tešku kušnju, kad je riječ o bližnjemu; kada ta kušnja vrlo često kroz ono malo vremena dok traje, završava padom. Bila je jedna sestra, koja za vrijeme molitve nije prestajala  šuškati sa  svojom krunicom. Ta mala  buka postajala je za Tereziju, koja je imala  savršen sluh, zamorna i očajna. „Imala sam vruću želju da okrenem glavu (mala gesta koju bi mi sigurno učinili) i pogledam tu sestru…to je bio jedini način da je opomenem; ali u dnu srca osjećala sam da više vrijedi podnositi to iz ljubavi prema dragom Bogu i da ne zadajem boli toj sestri“ (Rk C, 30 v). To je finoća. A evo muke kod borbe: Ostajala sam dakle mirna… (ali katkada) znoj me oblio i ja sam jednostavno morala izmoliti molitvu patnje“. I možda bi Terezija pala bez jedne varke koju je njezina ljubav izmislila i koja je preokrenula uvijete borbe. Skoro djetinja varka, koja nam može u sličnim slučajevima biti od vrlo velike koristi. „ Tada sam nastojala  zavoljeti tu malu neugodnu buku. Umjesto da pokušam da je ne čujem – jer to je bilo nemoguće – nastojala sam da je  pažljivo slušam, kao daje to kakav divan koncert. I sva moja molitva (koja je bila molitva mira) prolazila je u tom da sam taj koncert prikazivala Isusu“ (Rk C, 30 v). Naivnost? Djetinjarija? Možda! No zar se u kraljevstvo nebesko ne dolazi, kad se postane malo dijete? Mislim da se prikazivanje ovog koncerta moralo svidjeti Isusu. Ništa nije maleno, ako se to čini s ljubavlju i iz ljubavi. To je evanđeoska malenost. Terezija je to shvatila. /otac Liagre , spiritanac/