Kakva treba biti naša molitva
U knjizi Tri temelja duhovnog života Moritz Menschler poučava da ne smijemo moliti nepažljivo, rastreseno i besmisleno, odnosno najprije je potrebno da sami znamo što iznosimo pred Boga. Najvažnije je da se ne želimo rastresti i svjesno ostati u rastresenosti. Kako će nas Bog slušati kad mi sami sebe ne slušamo i ne znamo što tražimo? Ne bi ni za našega svetoga anđela čuvara bilo časno ni ugodno prinositi Bogu ovakvu rastresenu molitvu. Budući da je svojevoljna rastresenost u molitvi grijeh, anđeo je ne bi ni prikazao Bogu. Takva nam molitva ne donosi milosti nego kazne. Nehotična rastresenost, tj. ona koja dolazi na nas protiv naše volje, ne otima nam zasluge i zadovoljštine nego nam jedino oduzima slatki užitak u pobožnosti. Brbljanje ludoga djeteta ne srdi oca i majku. Bog poznaje našu slabost pa je strpljiv.
Drugo: mi sami moramo ozbiljno shvatiti molitvu i mnogo nam mora stajati do toga da budemo uslišani. Potrebno nam je stoga revno i žarko moliti. No, revnost i žar nisu u mnoštvu molitava nego u sudjelovanju naše volje kod molitve. Tamnjan se ne diže k nebu, ako ga žeravica ne pali. Revnost i žar duša su molitve. Bog sluša srce, a ne usta. Razgovor s Bogom uvijek je važan događaj i uvijek je velika stvar za koju ga molimo. Revnost i žar uvijek su potrebni u molitvi. Ako nemamo pouzdanja u snagu naše vlastite molitve, onda tražimo pomoć od drugih ljudi u zajedničkoj i javnoj molitvi, zazivajmo u pomoć svece i presveto ime Isusovo; ovome je imenu u osobitoj mjeri zajamčena snaga uslišanja (Iv 16,23).
Treća je odlika kod molitve poniznost. Dolazimo k Bogu kao molitelji a ne kao vjerovnici, kao grješnici a ne kao jednakopravni članovi. Pa i sama nam izvanjska poniznost lijepo pristaje, jer se dopada Bogu a i nas same potiče na revnost i žar.
Četvrto važno svojstvo naše molitve jest pouzdanje. Sve nas nuka na takvo pouzdanje. Sâm Bog želi da molimo, dakle želi nas uslišati. Ta mi smo njegova stvorenja i njegova djeca. On zna bolje od nas samih cijeniti ove razloge za uslišanje. Ponajprije nikako ne smijemo zaboraviti da se u molitvi susrećemo samo s dobrotom i s neizmjernim milosrđem Božjim. Dobrota i milosrđe Božje vode glavnu riječ. Što su duhovnija dobra za koja molimo, to se više možemo nadati da ćemo biti uslišani. Kod vremenitih dobara čuvajmo se ovih dviju pogrješaka: najprije ne tražimo po svaku cijenu zemaljska dobra, jer bi nas mogla i unesrećiti, a zatim ne mislimo da za vremenita dobra nismo uopće dužni moliti. I za vremenita dobra moramo moliti na pravi način. Bog želi da ga priznamo začetnikom i izvorom svih vremenitih dobara, zato je u Oče naš i postavio prošnju za vremenita dobra.
Peto svojstvo molitve je ustrajnost; ona po Božjoj volji ima veliku zadaću u molitvi. Moramo uvijek moliti i nikada ne prestati (Lk 18,1). Ustrajno molimo kad ne zapuštamo molitvu iz lijenosti, dosade, klonulosti, nepovjerenja i zlovolje. A molimo uvijek kad se molimo u određeno vrijeme, kao što kažemo da uvijek jedemo jer ne zapuštamo jelo u određeno vrijeme. Ako nas dragi Bog odmah ne usliša, pomislimo da nismo još dovoljno pripravljeni, ili da Bog želi iskušati našu dobru volju i da smo i mi često pustili dragoga Boga da nas dugo čeka. Međutim, mi ionako ništa ne gubimo, jer nam svaku opetovanu molitvu dragi Bog nagrađuje novom zaslugom. A ne smijemo zaboraviti ni to da Bog nije naš sluga koji je dužan ispuniti svaku našu želju. On je naš Otac i daje nam kad hoće i što hoće, ono što je za nas dobro. Naša je dužnost moliti, a Božja je stvar uslišavati. Najbolje je to njemu prepustiti.
Ustrajnost se u molitvi očituje ako mnogo molimo. Dužni smo mnogo moliti, jer se moramo moliti za mnoge ljude i za tolika dobra. Tko se moli samo za se i za svoje male potrebe ne ispunja svojega mjesta u svijetu i ne iscrpljuje moć i snagu molitve. Naša molitva je molitva djeteta Božjega, pa treba obuhvatiti sve potrebe Crkve i ljudskoga roda. A koliko mnogo i kako važnih potreba o kojima ovisi spas duša i čast Božja neprestano čeka pred Bogom na odluku! Uključiti u svoju molitvu i preporučiti Bogu sve potrebe svijeta znači apostolski, katolički i bogočovječanski moliti. Tako je radio Spasitelj i tako nas je poučio u Očenašu. A kada više ne znamo za što ćemo moliti, tada zaokružimo duhom po zemljama i svijetu i preporučimo Bogu sve tamošnje velike potrebe, jer sve vapiju za našom pomoći u molitvi. Na koncu moramo mnogo moliti i za to da naučimo dobro moliti. Moliti učimo najbolje i najbrže kad molimo, kao što smo hodati, čitati i pisati naučili hodanjem, čitanjem i pisanjem. Ako nam je teško moliti, potječe to odatle što se malo molimo. A vrlo je važno lako i rado moliti. Kad budemo zavoljeli molitvu, tada ćemo za nju već naći vremena. Za ono što volimo uvijek nađemo vremena ili ga stvorimo. Gdje je volja, tamo se nađe i put i način.
