Mnogo može žarka molitva pravednikova
Profesor Ivančić se u svom članku pita: „Od kuda to da se danas tako rijetko i jedva događa koje čudo ili znamenje po molitvi? Molitva je zaboravljena ili bolje zaboravljena je djelotvorna vjera molitve, jer Bog daje Duha Svetoga onima koji moleći vjeruju (usp. Mk 16, 17; Dj 5, 32; Mk 11, 24). Sv. Jakov kaže: »Nedostaje 302 li kome od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja i dat će mu se, ali neka ište s vjerom, bez ikakva kolebanja, jer kolebljivac neka ne misli da će primiti štogod od Gospodina« (Jak 1, 5—7). Ili na koncu svoje poslanice: »Pati li tko među vama? Neka moli! Je li tko radostan? Neka pjeva hvalospjeve! Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim, mažući ga uljem u lime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti bolesnika. Mnogo može žarka molitva pravednikova« (Jak 5, 13—16). Sveto pismo nas dakle izaziva da ponovno otkrijemo iskonsku vrijednost molitve. Crkvu ne mogu spasiti niti održati samo propovijedi, vjeronauci, diskusije, organizacije niti jednostavno primanje sakramenata. Potrebna je i molitva, iskrena, žarka, pouzdana, da otvori srce Duhu Božjemu, tek tada propovijedanje i sve drugo u Crkvi postaje djelotvorno. Molitva mora biti prije svega drugoga. Apostoli su najprije molili i tek su tada postali sposobni propovijedati. Oni sami kažu da se moraju posvetiti samo molitvi i propovijedanju (usp. Dj 6, 4). U prvim stoljećima Crkve ostaje živa ta vjernost čudesnoj molitvi. O tom svjedoče Apostolski i Crkveni oci. Ignacije Antiohijski piše: »Crkva u Smirni postigla je po Božjem milosrđu svaki dar, puna je vjere i ljubavi, nije joj uskraćena ni jedna milost, vrlo je mila Bogu, i plodna je svetošću.« U poslanici Polikarpu Ignacije Antiohijski piše da je njegovom molitvom i molitvom njegove Crkve antiohijska Crkva postigla mir. Bazilije Veliki (4. stoljeće) piše: »Mi već imamo njegove prvine, već smo u tome jer potpuno živimo u Božjoj milosti i daru. . . Isto tako Bog po svome Duhu objavljuje svoju mudrost, koju je predodredio za našu slavu.« U Pastiru Hermi se kaže da ni jedna molitva ne može promašiti cilj ako je upućena Bogu u povjerenju. Kasnije, osobito na Zapadu, sve se više uslišanje molitava okreće prema nutarnjim a onda i nevidljivim stvarnostima, čovjek koji moli sve više napreduje u duhovnom životu, nutarnjem prosvjetljenju i svetosti. Zatim se zapaža kako kod Crkvenih otaca sve više blijedi iskustvo čudesnih uslišanja koje se na vani vidi, kad mijenja ljude i međuljudske odnose. Zbog toga oni, govoreći o molitvi, sve manje uvjeravaju iz vlastitog iskustva a više iz djela i riječi Svetoga pisma. Osjeća se pri tome određeni raskorak. Kao da se govori o jednoj istini koja bi međutim u nekom drugom trebala donositi plodove, jer u njima još ne donosi ili sve manje vidljivo donosi. Pa ipak u pojedincima se osjeća da je živo iskustvo molitve koja donosi vidljive rezultate. Vidi se to iz njihovih konkretnih uputa kako treba moliti. Bazilije Veliki govori o molitvi koja nije toliko u riječima nego u stalnom sjedinjenju s Bogom koji mijenja čovjeka. Origen točno određuje redoslijed molitve. Po njemu molitva mora početi sa slavljem Boga i to iz svih sila. Nakon toga treba zahvaljivati Bogu za njegova djela. Zatim je potrebno priznati svoje grijehe pred Bogom te moliti da Bog čovjeka iznutra izliječi i oslobodi kako od sadašnjih tako i od svih prošlih grijeha. Iza toga, piše Origen, potrebno je ‘moliti za razne darove Božje a također i za prijatelje, rodbinu i druge ljude. Nakon toga neka molitva završi sa slavljem Boga po Kristu u Duhu Svetom. Origen govori i o stavovima tijela pri molitvi. Najprije traži da se čovjek dobro sabere i dostojno stane pred Boga. Među držanjima tijela u molitvi on smatra da je najbolji stav, kad se rašire ruke i pogled usmjeri prema nebu. Samo u izvanrednim slučajevima dobro je moliti sjedeći ili čak ležeći. Dok se priznaju grijesi, Origen preporuča klečeći stav. Za molitvu može biti svako mjesto prikladno, smatra Origen. No nužno je, drži, u vlastitoj kući pronaći i izabrati mjesto koje će biti sveto i rezervirano za molitvu. Sve ovo zvuči toliko suvremeno kao da Origen ocrtava današnje molitvene grupe. Vrhunski cilj molitve mora biti sam Gospodin, piše sveti Augustin. Ne može postojati molitva koja ne bi bila uslišana. Može Bog zategnuti s uslišanjem ali ne može ne uslišati. On uvijek uslišava ono što je za naše spasenje. Zato će i naše krive želje u molitvi okrenuti na uslišanje korisno za naš spas. Važno je stoga da nikada ne sumnjamo u molitvu. Nužno je također u molitvi oprostiti drugima ali i zaboraviti njihove uvrede. Za Ivana Zlatoustoga molitva je najveće dobro čovjeku jer ona ga sjedinjuje s Bogom. Pri tome Ivan ne misli na molitvu iz običaja nego iz dna duše; ne ona koja se propisuje u određeno vrijeme nego se neprekidno obavlja. Potrebno je što više vremena posvetiti molitvi. Molitva je za njega svjetlo duha, prava spoznaja Boga. Ona je posrednica između Boga i ljudi. On kaže da pri tome ne misli samo na molitvu riječima nego na jednu neizrecivu pobožnost u kojoj Duh moli u nama. »Postavi molitvu iznad svega kao zabat kuće« — kaže on.
