U TEREZIJINOJ ŠKOLI: Ljubav prema bližnjemu

„Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ (Iv 15, 12) Kod Terezije je očita ljubav prema bližnjemu, jer je to ljubav prema Bogu. Ljubiti Boga znači ljubiti ljude! Ona je to instinktivno shvatila. O tome postoje njena svjedočanstva: Ja sam se osobito trudila da ljubim Boga, i ljubeći njega shvatila sam da se moja ljubav ne smije očitovati samo riječima.“ (Rk C, 11 v). „Što sam više sjedinjena s Isusom, to više ljubim sve svoje sestre.“ (Rk C 12 v). Ona je shvatila Isusa svoga Učitelja. Za njega ljubiti Boga,  svog Oca,  znači ljubiti ljude,  koje njegov Otac ljubi, i predati se za njih. „Ako netko kaže: Ljubim Boga a mrzi brata svoga, lažac je!“ (1Iv 4, 20). Ljubiti Boga koji ljubi nas, ljubiti ljude koje Bog ljubi: to je cijelo evanđelje. Terezija je to shvatila i prakticirala. I tu mi dodirujemo prstom istovjetnost evanđelja i Terezije, istovjetnost zakona odricanja i zakona ljubavi. To je isto! Opsluživati zakon ljubavi znači odricati se, odreći se sebe i živjeti za druge. Evanđeoska mudrost, koja je bila i Terezijina, svodi se na jednu riječ: Ljubiti! Ljubiti Boga i u njemu ljude: „ Punina dakle zakona jest ljubav!“ (Rim 13, 10). No kod toga trebamo paziti, da je praksa ove mudrosti poniznost i skromnost. Poniznost i skromnost su bitni uvjeti da bi naša ljubav bila stvarna a ne imaginarna, da bi ona bila, a ne riječima i u formulama, nego stvarna: „ Ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom“ (1Iv 3, 18). Naš svagdašnji život, naši odnosi prema bližnjima, našom braćom svode se na mnoge zgode, koje su po sebi banalne, na male beznačajne i obične detalje… I upravo tu treba biti ljubazan, zaboravljati sebe, davati se: biti na strani tih malih zgoda znači unijeti našu ljubav na područje života, a ne fantazije. Imati otvoreno oko, odmah uočiti i prihvatiti te male zgode, u tome se stvarno sastoji prava praksa ljubavi. A to je Terezija i činila: davala je sebe i podnosila druge.

Pogledajmo Njenu ljubav na djelu pod ova dva vida: darivanje sebe i podnošenja drugih.

Darivanje sebe

Osjećam pravu radost kod prisjećanja na taj obrazac, kojeg nam je ona dala preko svojih žrtvica: „Često je dovoljna jedna riječ, jedan ljubazni osmijeh da razveseli žalosnu dušu“ (Rk C 28 r). Eto na dohvat ruke formula za darivanje sebe u skoro svakodnevnoj praksi. I ono drugo: „Moja trpljenja sastojala su se u svladavanju moje volje, koja je uvijek bila spremna da se nametne, u ustezanju od prigovaranja, u iskazivanju malih usluga ne tražeći koristi od njih“ (Rk A, 68 v). I još: „Ako mi se uzme stvar kojom se služim, ne smijem pokazivati da žalim za njom, nego se naprotiv moram pokazati sretnom što sam je se oslobodila“ (Rk C 17 r). Ove male crtice govore nam o finoći Terezijine ljubavi. One nas posebno uče jednoj vrlo važnoj stvari: da je prava i stvarna ljubav zaboravljanje sebe. To je ono što često nedostaje. Pa i kad netko želi biti ljubazan, on misli na sebe; to se događa po potajnoj želji koju otkriva naša ljubav. Kod Terezije nema ništa sličnoga: „Ne treba ni da budeš uslužna zato da se takvom pokažeš, ili u nadi da će ti drugom prilikom sestra kojoj činiš uslugu vratiti uslugu za uslugu“ (Rk C 18 r). I ona doziva u pamet riječi našeg Gospodina: „ Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati“ (Lk 6, 34). Još je sugestivnije vrlo praktično tumačenje one druge Učiteljeve riječi: „ Tko bi se želio domaći tvoje košulje, podaj mu i ogrtač“ (Mt 5, 40). Što to znači ne kratiti ni ogrtač? „To znači, odgovara Terezija, odreći se svojih posljednjih prava, znači smatrati se sluškinjom, ropkinjom drugih“ (Rk C 16 v). To je evanđelje. I upamtimo, Terezija vrlo dobro zna, da bi takva sestra zloupotrebljavala svoju uslužnost kod uzvraćanja usluge: „Čovjek se manje žaca – ona podsjeća  – tražiti kakvu uslugu od sestre koja je spremna uvijek učiniti uslugu“ (Rk C 18 r). No, evo njenoga praktičnog zaključka koga treba podcrtati: ne valja se udaljavati od sestara, koje imaju običaj uvijek tražiti uslugu“ (Rk C 18 r). Ona je poznavala izgovore za egoizam, a njen motiv uvijek je evanđeoski, jer kako ona kaže Isus veli:“ Ne uklanjaj se onome koji hoće da uzajmi od tebe“ (Mt 5, 42) (Rk C 18 r). Zato nije čudo da se ona drži pravila: „ Nije dosta da dajem svakome tko me moli, nego treba da preteknem takve želje, treba da se pokažem vrlo počašćenom što mogu učiniti uslugu“ (Rk C 17 r). Navedimo crticu koja pokazuje ovo načelo na djelu. Bila je u Karmelu jedna stara bolesna sestra koja više nije skoro mogla hodati. Nitko je nije mogao zadovoljiti. Trebalo ju je podržavati sprijeda i odostraga; ne ići ni previše polako ni previše brzo, po dolasku u blagovalište, trebalo ju je smjestiti na jedan određen način, zasukati joj rukave kako ona želi; postaviti posudu za jelo, odrezati kruh i kod toga se držati kompliciranih pravila. Siromašna bolesnica uvijek se bunila. Terezija se ponudila da je poslužuje kao potpora i pomoć: učinila se njenom sluškinjom, ropkinjom. Uspjela je u strpljivosti do te mjere, da je nasmijala siromašnu staru sestru. Kako je sve to poticajno! Duše se ne pridobivaju preko hladnih i točnih gesta; to se postizava preko ljubavi i darivanja. Ljubav je darivanje sebe, praktično zaboravljanje sebe. To nam je rekao Isus. Terezija je dobro čitala evanđelje. O njenom podnošenju drugih u slijedećoj emisiji.