TEREZIJA SE PREDALA BOŽJOJ VOLJI
Gdje je Terezija pronašla snagu, velikodušnost zbog koje se smiješila u svim okolnostima i radosnog srca prinosila žrtve koje je tražila da se čine na svakom koraku? Izvukla ju je iz svoje ljubavi, ljubavi koja je uvijek gorjela u njenom srcu i koja je bila njezin odgovor na Kristovu vlastitu ljubav.
Slijedimo Terezijin primjer, velikodušno vježbajmo odricanje. Onaj tko ga prakticira, oslobađa se sebe i vladavine stvorenja. Stoga on zadržava sve svoje moći za služenje Bogu. Ali onaj tko se nije u stanju osloboditi sebe i stvorenja, ostaje rob i jednih i drugih. Koliko god se njegova neuredna navezanost činila malom, on svoje srce ne predaje samo Isusu.
Primijenimo to onda na sebe za potpuno i trajno odricanje od sebe i iskoristimo svaku priliku koju nam Bog pruži, da mu ponudimo dokaz naše istinske i djelotvorne ljubavi. On ne može ostati zadovoljan lijepim govorom ljubavi, a da se to ne provodi u djela. Poput Terezije, snagu koja nam je potrebna možemo crpiti iz ljubavi Onoga koji nas je beskrajno ljubio, iz ljubavi Bogočovjeka koji je bio spreman biti razapet iz ljubavi prema nama. Ljubiti znači zaboraviti sebe zbog Jedinoga kojega ljubimo.
Kroz svoj život Terezija je neprestano, velikodušno i nepokolebljivo vjerno nastojala postići ono što je bilo ugodno Bogu. Njezina trajna briga bila je prilagoditi se Božjoj volji i nije željela imati drugu volju osim Njegove.
Iz ljubavi prema toj božanskoj volji dala je sve od sebe da živi redovnički život u njegovom savršenstvu. Znala je i ona također da je Božja volja da se ljubimo međusobno i zato se uvijek trudila ljubiti svoga bližnjega kao što je i Isus ljubio nas. Imala je veliku želju za patnjom, jer ju je smatrala vrhunskim dokazom ljubavi, najadekvatnijim načinom identifikacije s božanskim Spasiteljem i najboljim načinom ostvarenja Božje volje za spašavanjem ljudskih duša.
Ipak, potkraj 1895. godine došla je do zaključka da postoji stupanj ljubavi koji je čak i veći od želje za patnjom. Dok je dovršavala svoj prvi rukopis, shvatila je da su sve njezine želje zadovoljene, “ne samo njezine želje za savršenstvom, već i one koje je smatrala ispraznima, iako to nije doživjela. „To je“, rekla je, “bio dar njoj božanskog milosrđa “.
Ali došlo je vrijeme da se sve njezine želje svedu samo na jedno. “Ja sada”, uzviknula je, “više nemam nijednu želju osim ljubiti Isusa do ludosti. Da, privlači me samo ljubav. Više ne želim niti patnju niti smrt, a opet, volim oboje. Željela sam ih dugo vremena, patila sam i došla sam blizu smrti…. Sad je predanje jedino moje vodstvo. Ne mogu više žarko tražiti ništa osim da Božja volja bude savršeno ostvarena u mojoj duši”. I nadahnuta svetim Ivanom od Križa, zaključila je: “Majko moja, kako je sladak put ljubavi! Bez sumnje, možemo pasti, pasti u postojanosti, ali ljubav zna kako iz svega izvući dobit. To brzo konzumira sve što se Isusu ne sviđa, ostavljajući samo ponizan i dubok mir u dnu našega srca“.
Ovim riječima Terezija je jasno stavila do znanja da će joj odsada predanje biti njezina vodilja, da više nema nikakvih želja. Isključuje li onda napuštanje sve želje? Nije nužno. Kad je stvar očito u skladu s božanskom voljom, željeti to nije u suprotnosti s predanjem Bogu. Želja je u ovom slučaju jedna s Božjom voljom. To objašnjava zašto je Terezija, nakon što je izjavila da više ne želi patnju i smrt, rekla nekoliko dana prije odlaska na nebo da želi još više patiti. Bio je to izraz njezine sukladnosti s Božjom voljom.
Međutim, od tog trenutka predanje je ostalo njezino pravilo ponašanja. “Slijedim put koji mi je trasirao Isus”, napisala je. “Želi da vježbam predanje, poput malog djeteta koje se ne brine što bi drugi mogli učiniti s njim”. “Trudim se da više ne budem zaokupljena sobom ni u čemu i prepuštam Mu sve što želi postići u mojoj duši”. Sigurno je da je takav stav uzvišeniji. Bez obzira na motiv ili ljubav koji nas mogu nadahnuti u našim aktivnostima, nema većeg dokaza ljubavi i pouzdanja u Boga nego da mu se u potpunosti predamo i prepustimo. Nema boljeg načina da ga častimo nego da priznamo najvišu ulogu Njegove Providnosti u upravljanju svemirom i našim vlastitim životima.
Predanje nam, s druge strane, daje bolje sredstvo za ostvarenje svojeg životnog puta i postizanje svetosti na koju smo pozvani. Bog ima posebne planove u vezi sa svakom dušom i samo On zna što su one. Kada se pokušavamo sami voditi, riskiramo postavljati prepreke božanskom djelovanju kao posljedicu svog miješanja i skretanja s puta koji nam je Bog odredio; dok kad se prepustimo Bogu, hodamo sigurnim putem. Ulazimo na put koji najbrže vodi do cilja koji nam je On postavio.