ODRICANJE KOD SV. MALE TEREZIJE (3)
Tijekom prve tri ili četiri godine svog redovničkog života Terezija nije smjela prakticirati bilo kakvo mrtvljenje osim onog protiv svoga samoljublja. Ali, izjavila je Terezija, to joj je koristilo više nego tjelesne pokore.
Ipak, prihvatila je disciplinu (tjelesna mrtvljena – bičevanje koje nanosi bol i druge pokorničke prakse). Od 1892. ili 1893. smjela je nositi kostrijet, željezni cilicij i križ sa oštrim vrhovima. Te je pokore prakticirala do 1896. Ali nikada nije pribjegla izvanrednim mrtvljenjima koje je prakticiralo nekoliko članova njezine zajednice. Bila je stroga prema sebi kad je prihvaćala disciplinu: “Ne vjerujem”, rekla je, “u činjenje stvari na pola. Primam disciplinu tako da će mi nanijeti bol što je više moguće”. Dodala je da što je oštrije osjećala udarce, to se više smiješila kako bi dobri Gospodin i na njenom licu vidio da je sretna što trpi za Njega.
Nije bila zadovoljna prakticiranjem djela odricanja i pokore koja se podrazumijevaju u redovničkom životu. Iskoristila je svaku priliku za mrtvljenje koja joj se pružila.
Jednog dana je sestra, dok je učvršćivala škapular pribadačom, pričvrstila Terezijinu kožu kao i tkaninu! Terezija nije ništa rekla i nastavila je sa svojim radom usprkos boli koju joj je to nanosilo. Otkrila je to samo nekoliko sati kasnije iz straha da nije povrijedila poslušnost vršeći pokoru za koju nije dobila odobrenje.
Rekla je i da je “dugo vremena, za vrijeme razmatranja, bila u blizini jedne sestre koja nikad nije prestajala zveckati zrncima krunice ili se vrpoljiti na iritantniji način… Ne mogu pronaći riječi kojima bih izrazila poteškoću koju mi je to izazvalo. Bila sam u iskušavana da se okrenem prema njoj i da je natjeram da zaustavi buku. Ali u srcu sam osjećala da bih ovo dosađivanje trebala podnositi strpljivo, zbog ljubavi dobrog Gospodina i da izbjegavam zadavati bol ovoj sestri. Tako sam i dalje ostala šutjeti, ali ponekad sam bila prekrivena znojem i moja patnja bila mi je jedina molitva. Pokušala sam to podnijeti s mirom i radošću, barem u dubini duše. Nastojala sam ljubiti tu beznačajnu i neugodnu buku i ponudila sam taj koncert Isusu”. Može se činiti da je to djetinjasto, ali oni koji su imali takva iskustva znaju koliko je napora potrebno za vježbanje takve vrste trajnog odricanja.
Za sebe je odabirala najbolnije i najneprijatnije zadatke. Jednog je dana sestra do nje nehotice nekoliko puta pošpricala Terezijino lice prljavom vodom. “Moj prvi unutrašnji pokret”, ispričala je kasnije, “bio je da se povučem, obrišem lice i da kažem: ‘Sestro, učini mi uslugu i ostavite me na miru.’ Ali odmah sam pomislila da bi bilo vrlo glupo odbiti blago koje mi je ova sestra tako velikodušno ponudila. Pa sam pažljivo izbjegla pokazati kakav se konflikt događa u mojoj duši. Naprotiv, potrudila sam se primiti što velikodušnije škropljenje prljave vode što je više bilo moguće, toliko da mi se na kraju to svidjelo i obećala sam sebi da ću se vratiti na ono blagoslovljeno mjesto gdje su darovi bili tako čudesno dijeljeni”.
U odricanju je otišla toliko daleko da se lišila stvari koje su joj bile korisne za njezin duhovni napredak. Sestra ju je zatražila da joj posudi knjigu koju je Terezija upravo u to vrijeme čitala i koja joj se činila korisnom za njezinu dušu. Međutim Terezija se te knjige odmah odrekla i nikada nije tražila od te sestre da joj je vrati.
Njezin duh odricanja i požrtvovnosti posebno se očitovao tijekom teške i bolne bolesti. Bez straha od pretjerivanja možemo reći da je u tome bila doista herojska. Nikad se nije žalila. Nikada nije tražila ništa osim onoga što je smatrala da je dužna reći svojoj Priorici ili sestri bolničarki. Nikada nije tražila oprost od obdržavanja reda ili molitve Časoslova. Naprotiv, žalila je što je bila oslobođena tih obaveza kad su njezini poglavari saznali da ih nije bila u stanju izvršiti. Dalje ćemo vidjeti detaljnije kako je podnosila bolest.