TEREZIJIN POZIV LJUBAVI
Dragi slušatelji, sretan Vam Uskrs i na današnji veliki dan s Vama će biti sv. Mala Terezija čije misli nauku razmatramo zadnjih nedjelja.
Terezija je uistinu bila zaposjednuta od božanske Ljubavi. Njezine želje nisu imale granica; žar joj se neprestano povećavao i pretrpjela je “pravo mučeništvo” ljubavi.
Nije se zadovoljila time što je karmelićanka, Isusova zaručnica, majka duša, nego bi htjela imati sva zvanja, ostvariti naj hrabrija djela i proliti svoju krv do posljednje kapi kako bi Isusa ljudi mogli ljubiti.
Zbog duhovnih boli koje je prouzrokovala njezina revnost, otvorila je poslanice svetog Pavla, nadajući se da će u njima pronaći savjet i utjehu tijekom svog mučeništva. Naišla je na 12. poglavlje Prve poslanice Korinćanima i tamo je pročitala da se Tijelo Crkve nužno sastoji od više članova, od kojih svaki ima svoju posebnu ulogu. Nastavljajući čitati, iz 13. poglavlja naučila je da su svi darovi, čak i najsavršeniji, koji se dijele raznim članovima, bez vrijednosti, osim ako ih ne oživljuje ljubav i ta ljubav je izvrstan put koji sigurno vodi do Boga.
Ovaj put je shvatila. Shvatila je da je Crkva mistično tijelo sastavljeno od različitih članova, različitih organa. Ona mora imati srce, srce koje gori od ljubavi, kao kod nas; to je srce Mističnog tijela koje ima funkciju davanja života i energije za djelovanje ostalim članovima.
Od tog je trenutka jasno vidjela vlastiti poziv. Budući da je ljubav sve i sadrži sva zvanja, imala je raditi samo jedno: ljubiti. To bi joj omogućilo da Isusu pruži sve što je On želio. Stoga je uzviknula u zanosu radosti: “O Isuse, napokon sam otkrila svoje zvanje. Moje je zvanje LJUBAV…. U srcu moje majke, Crkve, moja će uloga biti ljubav. Na taj način moći ću biti sve stvari, imati sva zvanja”.
Nakon 8. rujna 1896. godine, vjerojatno četrnaestog tog istog mjeseca, Terezija je otkrila ovo “zvanje”; jer to je uistinu poziv, a ne samo način ugađanja Bogu. Tijekom svog života Bogu nije davala ništa osim ljubavi. Sve njezino ponašanje bilo je nadahnuto ljubavlju. Čak se prinijela kao žrtva milosrdne Ljubavi kako bi mogla ljubiti Boga Njegovom ljubavlju. Stoga sada nije bila stvar samo u tome da Ga više ljubimo. Ono što je Terezija tražila bilo je to koju ulogu ona treba imati u Crkvi. Željela je pronaći sredstva za toliku ljubav prema Bogu i da učini tako da On bude ljubljen tako da to bude jednako zadaći svih ostalih djelatnika u apostolatu i svih zvanja.
Sad je imala odgovor: to je jednostavno bila ljubav. Ljubeći Boga Ljubavlju kojom se sama prikazala, ljubavlju koja je od tog trenutka zaposjela njezino srce, ona će Bogu dati ljubav za ljubav i tako ispuniti sva zvanja. Dok su se njezina braća misionari trudili i borili na misijskim poljima, ona bi ostajala blizu Božjeg prijestolja, ljubeći umjesto njih.
Ljubav se dokazuje djelima; stoga je pokušala ne zanemariti ni najmanje žrtve ili bilo kakav pogled ili riječ – već je dobro iskoristila svaku priliku za činjenje dobra. Patila bi, pa se uvijek radovala, jer je uvijek bila puna ljubavi. Bila je uvjerena da će se Isusu svidjeti takvo “malo ništa” prikazano od srca koje ljubi. Ipak, kako bi povećala njihovu vrijednost i djelotvornost, zamolila je svece da Mu ih prikažu kako bi ih On mogao odjenuti Svojim zaslugama, a zatim ih izliti na Vojujući Crkvu i Trpeću Crkvu.
Terezija je uživala duboki mir nakon što je pronašla svoje zvanje. Riječ “mir”, kaže nam, bolje izražava njezina raspoloženja od izraza “delirična radost” koji je prvo upotrijebila, premda ju je i dalje raspaljivala ista izvanredna gorljivost, kako govori na stranicama koje je tom prigodom napisala.
Ona ide toliko daleko da kaže da „ako na kraju ona ne postigne najviša područja ljubavi kojima teži njezina duša, ipak će u svom mučeništvu okusiti više slatkoće nego što bi je okusila među vječnim radostima, osim ako“, dodaje ona, “mi Isus ne oduzme uspomenu na moje zemaljske nade”. Tom je prilikom napisala gorljive riječi koje se treba uvrstiti među najljepše stranice kršćanske književnosti:
“O Riječi božanska! Ti si onaj božanski Orao kojega ljubim i koji si se zaletio k zemlji progonstva i htio trpjeti i umrijeti da privučeš duše u krilo vječnog ognjišta Blaženoga Trojstva! Ti si Onaj koji se vraćaš k nedostupnoj svjetlosti koja će odsada biti tvoje boravište! Ti si Onaj koji još ostaješ u dolini suza pod prilikom bijele hostije… Vječni Orle, ti hoćeš da me nahraniš svojim božanskim bićem, mene, siromašno malo stvorenje, koja bih se vratila u ništavilo kad mi ne bi tvoj božanski pogled davao život u svaki čas… O Isuse, dopusti mi da ti u pretjeranoj svojoj zahvalnosti kažem da tvoja ljubav ide do ludila… Kako ti kraj toga ludila možeš htjeti da se moje srce ne vine k tebi? Kako moje pouzdanje može imati granica?…“.
“Znam da su se sveci također prepustili ludosti u svojoj ljubavi prema Tebi. Činili su velike stvari! Moja se ludost sastoji u nadi da će me Tvoja ljubav prihvatiti kao žrtvu…. Moja ludost sastoji se u moljenju ‘orlova’, moje duhovne braće, da zadobijem za sebe milost da letim suncu Ljubavi, na krilima samog božanskog Orla. Moj Ljubljeni, dok god budeš želio, Tvoja će ptica ostati bez energije i krila, držeći oči neprestano uprte u Tebe. Želi biti očarana Tvojom milošću i postati plijen Tvoje ljubavi. Vjerujem, o moj preslatki Orle, da ćeš jednog dana doći i uzeti svoju ptičicu u Peć Ljubavi, uronit ćeš je zauvijek u plameni ponor te Ljubavi kojoj se prikazala kao žrtva….