TEREZIJINA GORLJIVOST ZA DUŠE (2)
Terezija je na kraju svog života rekla: “Ne znam hoću li ići u čistilište i to me nimalo ne brine, ali ako odem tamo, neću požaliti što nisam ništa učinila da ga izbjegnem. Ni u jednom trenutku neću požaliti što sam se trudila isključivo za spas drugih. Kako sam bila sretna kad sam znala da je i naša majka Sveta Terezija Avilska tako mislila”. Terezija je čak željela da se molitve koje su molili da joj se olakšaju njezine okrutne patnje, prinesu za spasenje duša.
Znajući da postoje duše koje nemaju vjeru, željela je “sjesti za stol grešnika”. Kako bi ih vratila Bogu, kako bi spriječila ili nadoknadila odštetu za jednu jedinu krivicu protiv vjere. Izjavila je da je spremna jesti kruh patnje sve dok se Bogu ne svidi da je uvede u kraljevstvo Svoje slave. Bila je spremna odreći se svake radosti na zemlji kako bi Bog mogao donijeti nebo nevjernicima.
Terezija je nastojala zapaliti isti žar i u drugima, posebno u srcu Celine: “U posljednje vrijeme mi je pala na pamet misao koju moram otkriti dragoj Celini”. I nastavila ju je podsjećati na Isusove riječi koje su apostole poticale da zamole Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu Svoju. “Kakva tajna!” uzviknula je. “Zašto Isus to govori? Nije li svemoćan? To je zato što prema nama ima tako nedokučivu ljubav da želi da s Njim sudjelujemo u spašavanju duša. Ne želi ništa učiniti bez nas. Stvoritelj svemira čeka molitvu beznačajnog ljudskog bića da spasi druge koji su poput nje sami bili otkupljeni po cijenu sve Njegove krvi….” I s ponosom se prisjeća udjela karmelićanki u tom djelu: “Naše posebno zvanje nije da sami radimo na poljima žetve. To je nešto još uzvišenije. Poslušajte Isusove riječi: “Podignite oči i pogledajte: pogledajte kako na nebu ima praznih mjesta. Vaš je zadatak ispuniti ih. Postanite poput drugog Mojsija koji se moli na gori; zamolite za radnike i ja ću ih poslati. Čekam samo molitvu, uzdah vašeg srca”. Nije li apostolat molitve uzvišeniji od djela stvarnog propovijedanja?”
Jednom od svoje braće misionara rekla je: “Karmelićanka koja nije apostol napušta svrhu svog poziva i prestaje biti kći serafske svete Terezije, koja je željela dati tisuću života da bi spasila jednu jedinu dušu”. “Poradimo onda zajedno na spasenju duša. Imamo samo ovaj kratki život da ih spasimo i tako damo Gospodinu dokaz naše ljubavi”.
Ova revnost za duše obilježje je koje nije tako jasno definirano kod drugih svetaca. Sve svece izjeda revnost za dušama, ali čini se da im je na kraju života najveća težnja sudjelovati u Božjem blaženstvu i odmoriti se u Njemu.
Terezija je, naravno, također iskusila tu želju; ona dolazi od samog Boga. Ali njezin je apostolski žar bio toliko velik da joj se činilo da njezina sreća neće biti savršena ako joj se, bez obzira na njezin pokoj u Bogu, ne dozvoli povratak na zemlju da nastavi svoj apostolat: “Ne mogu puno razmišljati o sreći koja me čeka na nebu. Samo jedna stvar čini da mi zatitra srce: naime, misao o ljubavi koju ću dobiti i ljubavi koju ću moći pružiti. Mislim na sve dobro koje bih željela učiniti nakon svoje smrti… Ako mi se želje udovolje, svoje ću nebo provesti na zemlji do kraja svijeta. Da, želim provesti svoje nebo čineći dobro na zemlji. Neću se moći odmoriti sve dok još uvijek ima duša koje treba spasiti. Ali kad će Anđeo reći: ‘Nema više vremena’, onda ću se odmoriti. Tada mogu biti sretna, jer će broj izabranih biti potpun i svi će ući u radost i vječni pokoj”.
Zbog toga je tražila da joj, nakon što ode u nebo, drugi često pune ruke malim žrtvama i molitvama, kako bi mogla imati zadovoljstvo izliti ih na duše poput pljuska milosti. Njezina je revnost bila toliko velika da je jednog dana potvrdila da, ako na nebu više ne bude mogla raditi za slavu Božju, radije bi bila prognana iz te nebeske domovine. To je, naravno, samo snažan način govora, jer je znala, kao što je i drugdje napisala, da će na nebu biti korisnija dušama nego što je ikad bila dok je bila na zemlji. Tereziju su zanimale duše grešnika. Zbog njih je željela patiti. Ali, prije svega, zanimali su je svećenici i misionari. Za njih je ona ušla u Karmel, kako je odgovorila na kanonskom ispitu prije svojih zavjeta.
