NEKE PORUKE KOJE JE TEREZIJA IZVUKLA IZ PISMA
Odmah na početku Rukopisa A, kaže da je otvorila Evanđelje i oči joj padoše na riječi: «… Isus dozva koje htjede…» (Mk 3, 13). Te riječi Terezija povezuje s teškim, ali vrlo važnim mjestom u Rim 9, 15-16 gdje se govori o posvemašnjoj slobodi i nezasluženosti Božjega poziva. Tu Terezija naznačuje glavne crte teologije zvanja i odabranja: ono što teologija zove «gratuitas gratiae – milosnost milosti» ili «gratia praeveniens – predusretna milost» u kojoj Bog ima apsolutnu inicijativu. Ona iz tog biblijskog teksta izvodi nauku da «sve duše ne dobivaju jednaku mjeru milosti», pa zato «sve duše ne mogu biti jednake» jer nemaju sve istoga dara i poziva. Ona je željela istaći kako je u njenu životu sve nezasluženi Isusov dar. Ona se je u tom smislu usprotivila onima koji su tvrdili da je Bog veću milost iskazao onima koji su živjeli grešno pa se obratili (Magdalena, Augustin, Pavao), nego onima koji su poput nje živjeli čitav život kreposno i čisto. Ona nudi sliku te veli. Mariju Magdalenu je Bog podigao nakon što je pala preko kamena, a njoj prije nego li je došla do kamena, on ga je maknuo da ne padne. Zato smatra da je njoj iskazao više milosti nego li Magdaleni, jer njoj je unaprijed oprostio.
Na Bibliji je temeljila i pobožnost prema Svetom Licu, vrlo raširenoj u Francuskoj onoga vremena, kojom se željelo dati zadovoljština za uvrede i svetogrđa koje je francuski narod učinio tijekom revolucije. Kod nje to nije bila tek pobožna vježba, nego razvijanje dubokog i sveobuhvatnog stava pred Bogom. Ta je pobožnost kod nje nadahnuta tekstom iz Trećeg spjeva o Sluzi Jahvinom (Iz 53, 3): «Prezren bješe odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe odvrgnut». I onda primjenjuje tekst na sebe da i ona želi da i «moje lice bude uistinu sakriveno, da me nitko na zemlji ne pozna. Žeđala sam za tim da trpim i da budem zaboravljena». No, Terezija je na taj Izaijin tekst bila osjetljiva zbog bolesti svoga oca koji je zbog paralize od cerebralne arterioskleroze imao i psihičkih smetnji.
Terezija je preko Biblije otkrila i novu sliku Boga, sasvim suprotnu od one koju je propagirao jansenizam. O tome je progovorio francuski filozof kršćanskog nadahnuća Jean Guitton, u svojoj knjizi Genij svete Terezije od Malog Isusa. Po njemu jansenizam se «malo po malo uvukao u francusku bit». Vladajuća slika o Bogu prikazivala je Boga kruta, hladna, stroga – kog je teško namiriti dobrim djelima. Majka Agneza je posvjedočila na biskupijskom procesu za proglašenje blaženom: «Silno je trpjela kad se u poukama govorilo o tom kako je lako pasti u smrtni grijeh, pa i običnom mišlju. Njoj se to učinilo tako teško: – uvrijediti Boga ako ga ljubimo. Za vrijeme tih duhovnih vježbi bila je blijeda i slomljena, nije više mogla ni jesti ni piti, i oboljela bi da je to potrajalo». No, ona je preko Biblije otkrila drugačijeg Boga, Boga koji je nježnije od svake majke: «Ako je tko sasvim malen, neka dođe k meni» (Izr 9, 4) i «Kao što majka miluje svoje dijete, tako ću ja tješiti vas; nosit ću vas u svojemu krilu i njihati vas na svojim koljenima» (Iz 66, 13-12). Njoj pedagogija straha nije pogodovala, nego pedagogija ljubavi.
Ona je također preko Biblije otkrila novi Marijin lik. U njenim napomenama o marijanskim propovijedima stoji zapisano: «Koliko sam puta poželjela biti svećenik da mognem propovijedati o Svetoj Djevici… Tada bih najprije svima dala razumjeti kako malo poznajemo njen život. Ne valja govoriti o nevjerojatnostima o kojima se ništa ne zna… Da bi mi se propovijed o Svetoj Djevici svidjela i bila mi blagotvorna, treba da je vidim u njenu stvarnom, a ne predmijevanom životu… Pokazuju nam je nedostiživom, umjesto da je prikažu kako je moguće nasljedovati je». O istoj temi govori i 23 kolovoza:
«Neka nam svećenici govore o ostvarivim krepostima. Dobro je govoriti o njezinim povlasticama, ali osobito valja govoriti o onome što se može nasljedovati. Ona više voli nasljedovanje nego divljenje. A njezin je život bio tako jednostavan! Ma kako bila lijepa propovijed o svetoj Djevici, na vrh glave je ako se stalno mora ponavljati: Ah… ah…!
Kako joj volim pjevati:
Ti si učinila vidljivim (ona je rekla «lakim») uski put u nebo. Prakticirajući uvijek najponiznije kreposti» (Ulazim u život, str. 160).
Lijepo svjedočanstvo nam je ostavila u svojoj posljednjoj i najdužoj pjesmi Zašto te ljubim Marijo, u kojoj je najznačajnija 17 kitica:
«Znam, o Djevo puna milosti,
Da si ti u Nazaretu živjela posve siromašno, ne hoteći ništa:
Ni zanosi, ni čuda, ni ekstaze
Ne uljepšavaju tvoj život, o Kraljice izabranika!
Tako je mnoštvo malenih sigurno ovdje na zemlji
Jer može bez straha k tebi podići oči:
Ti ih, neusporediva Majko, običnim putem («par la commune voie»)
Predvodiš u nebo».