TEREZIJINA SAVRŠENA LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU
Koliko god je Terezija savršeno prakticirala bratsku ljubav tijekom svog života, u lipnju 1897. napisala je da do trenutka svoje posljednje bolesti nije u potpunosti razumjela veličinu te zapovijedi. Bez sumnje pročitala je tekst svetog Ivana (13,34) gdje je naš Gospodin zapovjedio svojim apostolima da se ljube onako kako ih je on ljubio. Ali, ona piše, nije proniknula u dubinu značenja tih Isusovih riječi. Budući da je težila ljubavi koja je uistinu bila savršena, Isus joj je otkrio “da je Njegova volja da je ona trebala izvršavati ovu novu zapovijed”. Bog je u Starom zavjetu naredio Svom narodu da ljubi bližnjega kao sebe samoga. S obzirom na veliku sebičnost svojstvenu ljudskoj prirodi, mnogo je tražio kada je propisao to pravilo ponašanja, prije nego što im je dao primjer Svoga vlastitog života na zemlji. Ali kad je Isus došao među nas, više nije bio zadovoljan ni tom mjerom ljubavi. Zahtijevao je da ljubimo svoje bližnje onako kako ih je On ljubio, i kao što će ih ljubiti do kraja vremena. Sada, kaže sveta Terezija, “stavila sam se na zadatak otkriti kako je Isus ljubio svoje učenike. Shvatila sam da to nije zbog njihovih prirodnih svojstava, jer su bili neuki i puni svjetovnih misli. A On ih naziva prijateljima, Svojom braćom. Želi ih vidjeti u svojoj blizini u kraljevstvu svoga Oca i, da bi otvorio to kraljevstvo, odlučio je umrijeti na Križu, rekavši da nema veće ljubavi od polaganja života za one koje se ljubi”. Prosvijetljena tim razmišljanjima, Terezija je shvatila da će, ako je do tada ljubila Isusa u svojim sestrama, pokušavajući čak i u njihova srca sijati radost i mir, odsada, da bi ispunila novu zapovijed, morati gajiti osobnu ljubav prema svakoj pojedinoj, stvarajući u njezinom vlastitom srcu iste osjećaje koje je Isus imao prema njima. Uvijek svjesna vlastite malenosti, pitala se kako se to može postići. Smatrala je da nije sposobna ostvariti takav ideal ljubavi, pa je molila da joj sam Isus usadi vlastitu ljubav u srce. Budući da nam je dao zapovijed da ljubimo kako On ljubi, to znači da nam je On spreman dati milost da to činimo. Stoga je od tog vremena nastojala ostati više ujedinjena s Njim, jer je bila uvjerena da će, što je intimnije to zajedništvo, to više i ostvariti zapovijed ljubavi. Isus bi tada ljubio u njoj, a ona bi ljubila kroz Njega i to bi Mu se svidjelo. S obzirom na to da je s druge strane Isus prisutan u duši njezinih sestara, nastojala Ga je ljubiti i u njima. Prakticirati ljubav na način na koji ga je Terezija prakticirala nije djelo samo čovjeka. Neophodna je božanska milost. Sama je napisala da je bez milosti nemoguće prakticirati nadnaravnu ljubav ili čak razumjeti sve što ona zahtijeva. Onima kojima je takva praktika bila teška, odgovorila je: “To je tek prvi korak koji je težak”. Bog će nam pomoći ako budemo imali dobru volju. Sama želja za prakticiranjem bratske ljubavi daje duši mir. Završimo s jednim slučajem koji će poslužiti kao prikladan zaključak ovog prikaza. Bilo je to pred kraj njezinog života i Terezija je bila jako bolesna. Kad joj je lijepo vrijeme dopuštalo, doveli su je u vrt i tamo je radila na posljednjim stranicama svoje autobiografije. Sestre koje su prolazile u njezinoj blizini, dok su pokazivale susretljivost, neprestano su je uznemiravale. Na svaki prekid Terezija je odlagala olovku, zatvarala knjigu i odgovarala sestrama s osmijehom. Majka Agneza ju je pitala kako je moguće da je u takvim uvjetima može povezati čak dvije uzastopne misli. Terezija je odgovorila: “Pišem o bratskoj ljubavi. Ovo je slučaj kako se to prakticira… I dodala je ove riječi koje su možda najljepše ikad napisane na tu temu: “Draga moja Majko, bratska ljubav je sve na ovoj zemlji. Ljubimo Boga u onoj mjeri u kojoj prakticiramo bratsku ljubav“. Ova rečenica je i odjek učenja Evanđelja i otkriće temeljnog stava Terezije. Neka to uvijek imamo na umu i provedemo u svoje ponašanje.
