TEREZIJINA LJUBAV BILA JE NJEŽNA I DELIKATNA
Evo još nekih obilježja Terezijine ljubavi koju je naveo autor tekstova o. Franjo Yamart, karmelićanin: Terezijina je ljubav bila je nježna i delikatna. Upravo je ta delikatnost natjerala da sakrije svoje patnje, iz straha da ih Bog ne vidi i ne pati zbog njih. To je, naravno, pobožno pretjerivanje, jer Terezija je znala da se Bog ne mijenja i da nije u stanju iskusiti bol. Ali ti osjećaji na dječji način izražavaju krajnju osjetljivost njezine duše.
Ista delikatnost spriječila ju je da se izravno obraća Bogu kako bi od Njega dobila vremenite milosti. Nije željela da On, kako je to naivno izrazila, „iskusi žaljenje što je morao odbiti one koje nisu bili u skladu s Njegovom voljom.” Predavala je takve molbe rukama Blažene Djevice; jer budući da Marija poznaje Božji naum, ona bi Mu predstavljala samo one molitve koje su Mu bile ugodne.
Rečeno je da je njezina ljubav bila djetinja ljubav, ljubav djeteta prema svom nebeskom Ocu. Sigurno je da je Terezija voljela Boga na djetinji način. Imala je prema Bogu, kojeg je držala ocem, onu pouzdanu ljubav „koja nema strahova, s kojim odlazi spavati i zaboravlja se dok leži u Srcu svoga Boga, poput djeteta u očevom naručju“. „Ljubila je Boga, kao što dijete ljubi svog oca”, rekla je sestra Genoveva,” i na najneočekivanije načine izražavala je svoju ljubav.
Također je ljubila Isusa na vrlo osobit način. Čim počnemo čitati njezine spise, primjećujemo da je prije svega željela ugoditi Isusu. Dio koji je Isus imao u njezinoj ljubavi bio je takav da je, prema svjedočenju njezinih sestara, njezin unutarnji život bio “usredotočen na Isusa”.
Ophodila se s Njim onom bliskošću koja se čini prirodnom onima koji se sjećaju da nas je Bog “ljubio do krajnosti”. Sama nam je rekla da je voljela “uhvatiti Isusa za Njegovo Srce” i “milovati ga”.
“Samo za tebe, o Isuse, moram se prilijepiti;
I trčeći u Vaše ruke, dragi Gospodine,
Tamo neka se sakrijem;
Ljubiti dječjom nježnošću”.
U nekoliko je navrata pozivala one s kojima se dopisivala da postupaju na sličan način. Da se netko usprotivio da takvo ponašanje pokazuje kao nedostatak poštovanja i pretjerani sentimentalizam, Terezija bi, nesumnjivo, odgovorila da su najnježnija ljubav, pa čak i bliskost sasvim spojivo s najvećim uvažavanjem. Jer Isus nas je nazvao braćom i prijateljima. Okružuje nas nježnom ljubavlju; Čak predviđa želje onih koji su Mu posve predani. Stoga nam dopušta da Mu se približimo na obiteljski, intiman način. Bog se objavio kao Ljubav; “Bog je ljubav”. Isus je svojim primjerom otkrio da se istinski ljubi samo kad ljubav vodi do krajnjih posljedica, “zbog pretjerane ljubavi kojom nas je ljubio”. Stoga ne možemo tvrditi da ljubimo Boga ako Ga ne ljubimo u istoj mjeri i ne predamo li Mu se u potpunosti. Terezijina poruka koja se u potpunosti temelji na ljubavi podsjeća nas na ovu istinu na zadivljujući način. Njezin život bio je živa ilustracija toga. Bogu neizmjerno dugujemo ljubav, jer „On nas je najprije ljubio” i od vječnosti u vječnoj ljubavi. „Dužnici smo prema Isusu Kristu zbog Njegovog života i Njegove smrti. Na toliko ljubavi trebali bismo odgovoriti nepokolebljivom vjernošću. Dajmo si mi zadatak da odsada sami pružamo Bogu ljubav za ljubav!“
Ljubav je istodobno korijen, princip, hrana i kraj cjelokupnog duhovnog života. Bez toga ne možemo zaboraviti sebe same niti se predati Bogu. Bez toga će nam nedostajati vjernosti i velikodušnosti. Na to je Terezija mislila kad je, uoči svoje smrti, rekla sestri Genovevi: “Važna je samo ljubav“.
