TEREZIJINA VELIKODUŠNA LJUBAV (2)

Sv. Terezija je novakinjama usadila ljubav prema poslušnosti Pravilu: “Čak i ako svi opadnu u poštivanju Pravila”, rekla je, “to ne bi bio razlog da se opravdamo”, i, ponavljajući riječi svoje svete Majke, svete Terezije Avilske, dodala je da bi se “sve trebale ponašati kao da savršenstvo Reda ovisi o njihovom osobnom ponašanju”.

Redovnički život, promatran sam po sebi, obično ne daje priliku ni za što drugo osim za uobičajene poslove; stoga Terezija nije imala priliku baviti se bilo kakvim važnim radom. Štoviše, smatrala je sebe “vrlo malom dušom koja Bogu može ponuditi samo vrlo male stvari”. Ali vrlo male stvari mogu imati vrlo veliku vrijednost; jer vrijednost ovisi o ljubavi s kojom su učinjene: “Naš Gospodin ne uzima u obzir toliko veličinu naših djela niti poteškoće koje ih prate. On nema potrebe za našim djelima, već čezne samo za našom ljubavlju“. I tako duša koja želi odgovarati ljubavi prema Bogu, nastoji obilježiti sve svoje postupke, čak i najindiferentnije, tim božanskim pečatom, jer to im daje neprocjenjivu vrijednost.

Terezija je nastojala izvršavati Pravila sa svom pažnjom koju zaslužuju djela učinjena za Boga i sa svom ljubavlju za koju je bila sposobna. Poslušnost ju je vodila u svakom trenutku i njezina je vjernost bila apsolutna. Majka Agneza je svjedočila u Apostolskom Procesu da se nije sjećala da je ikad jednom vidjela da sestra Terezija nije bila poslušna, čak ni u najmanjim pitanjima. Sestra Marija od Presvetog Trojstva, također je to potvrdila: “Stalno sam živjela s njom, ali nikada je nisam vidjela da čini i najmanju nesavršenost. Uvijek sam je vidjela kako se ponaša onako kako je vjerovala da je savršenije. Kada me je Terezija korigirala kad bih počinila grešku, željela sam pronaći neku nesavršenost kod nje kako bih se mogla opravdati, ali nikada je nisam uspjela pronaći”.

Jedna od njezinih novakinja priznala je da je izbjegavala Tereziju jer ju je smatrala previše savršenom. Drugi su potvrdili da je nikada nisu čuli da sudjeluje u beskorisnom razgovoru ili da gubi minutu svog vremena. U njoj nikada nisu primijetili jedan trenutak loše volje, niti “nedostatak bratske ljubavi”. Ni u jednoj prilici nisu je pronašli da je „nevjerna u najmanjoj točki Pravila“. Ne samo da je slušala naredbe svojih poglavara, već je činila ono što je pretpostavljala da su njihove želje i savjet. Ono što se od nje jednom tražilo, što se nje same tiče, to je ispunjavala do kraja života.

“Kad sam se htjela prisjetiti teksta jednog od naših pravila”, izjavila je jedna novakinja, “trebala sam samo promatrati način na koji je sestra Terezija djelovala”. Čak je stekla naviku da se pokorava svakoj svojoj sestri. Bila je najtočnija. Čim se oglasilo zvono, prekinula je razgovor ili prestala pisati, ostavivši riječ nedovršenom. Jednog dana, vidjevši kako joj starija sestra nastavlja zapisivati neke važne savjete nakon što se oglasilo zvono, rekla je: “Puno je bolje to izgubiti i izvršiti čin točnosti. Kad bismo samo znali vrijednost točnosti!”

Sad možemo shvatiti zašto je Terezija, kratko vrijeme prije smrti, bila sposobna reći da bi se, kada bi trebala ponovno proživjeti svoj život, ponašala kao i prije. Koliko će od nas moći dati takvu izjavu u tom najvišem trenutku?

Sav posao koji se poduzima za Boga treba činiti s posebnom pažnjom. Nažalost, to se ne događa uvijek, čak ni u redovničkom životu. Terezija je imala više puta priliku to primijeti i žalila je zbog činjenice da “mnogi svoje postupke obavljaju na nepažljiv ili nonšalantan način; malo njih ispunjava svoje dužnosti koliko je moguće savršenije”.

Međutim, redovnički život, podrazumijeva više od redovitog vanjskog opsluživanja. Često je začinjeno odricanjem i žrtvama. Terezija je to naučila iz vlastitog iskustva, ali sve je prihvatila u duhu savršenog podvrgavanja božanskoj volji: “Dopustite Isusu da uzme i daje sve što hoće”, rekla je. „Savršenstvo se sastoji u izvršavanju Njegove volje”. Čak se događa da Bog, procjenjujući da  Mu je duša sposobna iskazati još veću ljubav, šalje iskušenja koja duši daju priliku za takvu ljubav. “Najveća čast koju može učiniti duši nije dati joj mnogo, već tražiti puno od nje“.

Tako je Bog djelovao prema Tereziji. Teško ju je iskušavao i tijelom i dušom, i, posebno tijekom posljednjih mjeseci njezina života, pretrpjela je istinsko mučeništvo. Mogli bismo očekivati da bi, iscrpljena bolešću i lebdeći između života i smrti, osjećala veliku čežnju za nebom i da se obradovala pomisli da će uskoro posjedovati Boga, koji je bio predmet svih njezinih želja; ali nije pokazala ništa od toga.

U njoj su, najjače težnje, bile podređene božanskoj volji. Želja da ugodi Bogu bila je toliko duboko usidrena u Terezijinoj duši da više nije željela ništa za sebe. “Jedino što me zadovoljava”, rekla je, “jest izvršavanje volje Božje…. Najviše me raduje ono što Bog voli i što odabire za mene“. Nije tražila da se mole molitve kako bi joj olakšale patnje: “Molila sam dobrog Boga da ne usliši molitve koje bi mogle postaviti prepreku na put Njegovim planovima”.

Nije joj bilo draže umrijeti nego živjeti; ili ako je ponekad pokazivala neko zadovoljstvo jer je osjećala da je smrt blizu, to je bilo samo zato što ju je Bog zvao. “Drago mi je da umrem”, napisala je, “ali ne zato što ću se ovdje dolje osloboditi patnje; naprotiv, patnja je jedino što mi se čini poželjnom u ovoj suznoj dolini. Ali drago mi je što umirem jer dobro znam da je takva volja Božja”. I malo kasnije: “Pomisao na nebesko blaženstvo ne pruža mi nikakvu radost …. Samo je misao da ostvarim Božju volju ta koja sačinjava svu moju radost”. Posljednje razmišljanje upotpunilo je, kako to izražava drugdje, nada da će voljeti Boga onoliko puno koliko je to željela i da će “učiniti da Ga voli mnoštvo duša“.