TEREZIJINA VELIKODUŠNA LJUBAV

I u ovoj godini nastavljamo promišljati s Malom Terezijom i o njezinom životu i postupcima. Danas je riječ o njenoj velikodušnoj ljubavi.

Kao što se lako može zaključiti iz njene nesebičnosti, Terezijinu ljubav obilježava i vrlo velika darežljivost. Vrlo rano u životu, gotovo kao po instinktu, shvatila je da se ljubav dokazuje djelima, a hrani se žrtvom. Stoga je uvijek bila oprezna da nikada ništa Isusu ne odbije, već daje bez ograničenja, nikada ne zanemarujući ništa što bi Mu moglo ugoditi. „Ne cjenkamo se kad ljubimo”. „Isus”, piše ona, „me uči da Mu ništa ne odbijam i da budem zadovoljna kad mi pruži priliku da Mu dokažem da Ga volim. To radim mirno, s potpunim predanjem”.

Međutim, takvi smo mi da nismo uvijek jednako dobro raspoloženi. Pogotovo je to istina kada se čini da nas naš Gospodin lišava svoje prisutnosti i ostavlja nas samima sebi. “Život je često težak”, priznala je Celini. “Kakva gorčina, ali i koja slatkoća! Da, život je bolan. Teško je započeti dan napora…. Kad bismo barem mogli osjetiti Isusa! Učinili bismo sve za Njega… ali ne! Čini se da je kilometrima daleko. Sami smo sa sobom. Oh, kakvo smo iritantno društvo mi sami sebi kad Isus nije prisutan. Ali On nije daleko. On je tu, sasvim blizu i gleda nas. Doista, On je uistinu ondje da bismo mu poklonili svoju tugu… On se skriva, ali mi osjećamo da je On prisutan. “Stoga” zrno pijeska odlučuje započeti s radom bez radosti ili hrabrosti ili energije. Ova dobra volja onda olakšava i daje snagu Njegovom pothvatu. On želi raditi kroz ljubav.

Na drugom mjestu kaže: “Kako je velika naša milost kad se ujutro čini da smo ispunjeni slabošću i da nam nedostaje hrabrosti i snage za vježbanje kreposti! Tada je idealan trenutak da sjekiru stavimo u korijen stabla, iako naš napor može zaostati na nekoliko trenutaka i možda ćemo zanemariti prikupljanje blaga. Ovo je kritični trenutak, jer možemo doći u iskušenje da se odreknemo od svega. Međutim, sve možemo popraviti, pa čak i dobiti na milosti činom ljubavi, premda to ne mora biti popraćeno nekakvim razumnim osjećajem. Isus se smiješi. On nam pomaže, a da se to ne vidi, a suze koje proljeva nad zlima brišu se našim siromašnim, slabim naporima, našim malim darom ljubavi. Ljubav može postići sve stvari. “Nemoguće” postaju lake tamo gdje je ljubav na djelu”.

I sama je dokazala istinitost ovih riječi. Dala je Bogu sve što je tražio. „Ljubiti“, napisala je, („znači davati sve i„ „Ljubim Ga toliko da sam uvijek zadovoljna svime što mi pošalje“. „Ljubim sve što On čini“. Stoga, na kraju svoga života, mogla je posvjedočiti u svoju korist da od treće godine nikada nije ništa odbila Bogu.

Isus je više puta objavio da ljudi dokazuju ljubav prema Njemu ispunjavanjem božanske volje. Zato se duše koje vjeruju pokušavaju prilagoditi tom pravilu. Za njih živjeti u jedinstvu s Božjom voljom znači živjeti u Bogu. Terezija je živjela takav život; voljela je reći da joj je “jedina želja, jedina radost na zemlji bila vršiti Božju volju”.

“Savršenstvo”, također je izjavila, “sastoji se u izvršavanju volje Božje, u tome da budemo ono što On želi da budemo”. To je izvrsno dokazala tijekom svog redovničkog života. Ako u svakom životnom stanju trebamo prepoznati Božju volju u zapovijedima svojih zakonitih pretpostavljenih, to još više vrijedi za redovnički život gdje je sve regulirano poslušnošću i ako je vršimo ona nas vodi do savršenstva.

Terezija je to shvatila. Na dan svojih zavjeta zamolila je Boga za milost da ispuni svoja obećanja savršeno. Namjera joj je bila živjeti karmelskim životom onako kako je to planirala njezina Majka, sveta Terezija Avilska. U tome je vidjela nepogrešivo sredstvo za život “u istini”. To je za nju bio ravni put koji vodi do Boga.

“Kako su velike i brojne tjeskobe kojih se oslobađamo”, rekla je, “kad se zavjetujemo na poslušnost! Kako su sretni obični redovnici! Njihov jedini kompas je volja njihovih poglavara; stoga su uvijek sigurni da su na pravom putu. Ne trebaju se bojati da će pogriješiti čak i kad se čini sigurnim da su poglavari u zabludi. Ali kad prestanemo gledati taj nepogrešivi kompas, kad napustimo put koji nam je ukazan, pod izlikom vršenja volje Boga, i zato što se čini da On ne prosvjetljava ispravno one koji ga, unatoč tome, predstavljaju, mi se odmah izgubimo u sušnim cestama na kojima brzo presuše vode milosti.

Čak i kad se prema nama postupa strogo, u tome moramo vidjeti Božje dopuštenje. “Dobro znam, majko moja, da se odnosite prema meni kao prema duši koja je slaba, kao prema razmaženom djetetu. Stoga nemam poteškoća da podnesem teret poslušnosti, ali čini mi se, iz onoga što osjećam u sebi u dubini svoga srca da ne bih promijenila svoje ponašanje i da moja ljubav prema tebi ne bi oslabila ako biste radije postupali sa mnom strogo jer bih i dalje vidjela da je Isusova volja da tako postupate za veće dobro moje duše“.