U ŽIVOTNIM BORBAMA POBIJEDIT ĆE ONAJ TKO JE SPREMAN UVIJEK SE BORITI
Danas na svetkovinu Svih Svetih dijelimo s vama razmišljanje o trudu i borbu protiv svojih nesavršenosti. Neka nam u tome pomogne njihov zagovor.
“Istina je da nije dovoljno samo željeti, pa da bismo bili savršeni, nego je potrebno postići savršenstvo znojem na čelu i snagom rada! ‘Ali ja sam tako nesavršena’ – kažete. Bit će da je to potpuno istinito, ali ne obeshrabrite se zbog toga i ne mislite da možete živjeti bez nesavršenosti, jer je to nemoguće dok ste u ovom životu. Dovoljno je ne ljubiti nesavršenosti i ne pustiti ih da žive u srcu, tj. da ih ne činite dragovoljno i da ne želite ustrajati u njima.
Učinite to i budite mirni, ne uznemirujte se zbog savršenosti koju toliko želite. Dosta da je dostignete do trenutka smrti! Ne budite tako bojažljiva, nego hodajte smjelo na Božjem putu.
Opremljeni ste oružjem vjere, ništa vam neće moći naškoditi. Potrebno je stoga biti hrabra i strpljiva u ovom radu čišćenja duše. O, kako pobuđuju samilost one duše koje, videći se podvrgnute nesavršenostima, nakon što su se vježbale za neko vrijeme u savršenosti, počinju se uznemirivati, brinuti i obeshrabrivati pomišljajući čak na mogućnost da sve napuste i vrate se natrag! Ali, potrebno je vježbati se u poniznosti, biti i koji put ranjeni u ovoj duhovnoj borbi, ali nećemo biti pobijeđeni, osim ako ne izgubimo hrabrost ili život.
Dakle, nesavršenosti i mali grijesi nam ne mogu oduzeti duhovni život, jer se on gubi samo zbog smrtnog grijeha. Ostaje dakle, samo to da mi zbog nesavršenosti ne gubimo hrabrost.
‘Oslobodi me Gospodine,’ govorio je David ‘malodušnosti i plašljivosti’. Koja sretna okolnost da možemo uvijek biti pobjednici u ovom ratu, samo ako ne napustimo borbu!”.
Trebamo priznati da, dajući ove pouke, sveti Franjo Saleški je govorio osobama koje su manje ili više uznapredovale u savršenosti, te da stvari zbog kojih je preklinjao osobe da se ne obeshrabre, obično su bili laki grijesi i nesavršenosti. Ipak on ne isključuje iz svojih blagih ohrabrenja i grešnije duše, te svima, i onima koji su uprljani težim grijesima, upućuje slijedeće savjete, oslanjajući se uvijek na iste razloge: “Hranite svoju dušu srdačnim pouzdanjem u Boga i u onoj mjeri u kojoj ste okruženi nesavršenostima i bijedom, isto toliko oživite vašu hrabrost i pouzdanje u dobro. Budite jako ponizni, jer je to krepost nad krepostima, ali to mora biti samo velikodušna i mirotvorna poniznost. Vi biste zasigurno željeli biti bez mana, da ne morate ustvrditi da ste uvijek u nesavršenostima. To bi i meni bilo drago, jer bi to bilo kao da smo u Raju. Ali ovaj nemir koji vas zahvaća što ne možete već u ovom životu dosegnuti taj stupanj savršenosti, izaziva u vama loše osjećaje, koji nisu čisti iz istog razloga što vas uznemiruju. Mrzite vaše nesavršenosti, ukoliko su nesavršenosti, ali ljubite ih ukoliko vidite u njima vaše ništavilo i poticaj da se vježbate i usavršavate u krepostima i u pouzdanju u Božje milosrđe. Samo hrabro, moramo reći našem srcu nakon pada, hrabro srce moje, prijatelju moj, u ime Božje ohrabri se, kročimo pazeći dobro na sebe i zazovimo Božju pomoć. Neki padovi u smrtne grijehe, samo ako nemamo nakanu ostati u njima da propadnemo i ako nismo učinili pristanak i napredak u zlu, ne sprječavaju napredak u savršenosti, koja, iako se gubi smrtno griješeći, ponovno se postiže prvim iskrenim pokajanjem, posebno ako nismo ostali dugo u Božjoj nemilosti. Nije dobro gubiti hrabrost, nego je potrebno gledati sa svetom poniznošću vlastitu slabost, optužiti se u ispovijedi moleći oproštenje zbog nje i zazivati nebesku pomoć.”.
Neka se dobro promotre prve riječi posljednjeg citata: „neki teški padovi, ako nisu prihvaćeni pristankom na zlo ili ako zlo nije prešlo u naviku, ne samo da nakon praštanja ne ostavljaju traga iza sebe, nego ne sprječavaju dušu da odmah zauzme mjesto koje je prije postigla u savršenosti. Bit će sigurno jedno vrijeme zastoja, ali odrješenje ili savršeno kajanje neutraliziraju svaki gubitak i ispunit će svaku prazninu.
A reći ćemo, “što ako je netko ostao dugo u zlu” i skoro istrunuo u smrtnom grijehu?
Budući da je tada vrijeme zastoja i nazadovanja bilo duže i gubitci će očito biti teži, ali ne nikada nepopravljivi. Po praštanju, rodit će se prethodne zasluge, po riječi Svetog pisma: zbog pravednosti što je čini, živjet će (Ezekiel 19,22). Za neutralizirati učinke grešnih navika, koje smo zadobili u tom zlom vremenu, možda će nam biti potrebni iznimno velikodušni napori, ali ako netko poveća svoje pouzdanje u Boga proporcionalno potrebama koje su nastale zbog toga što smo se “uspavali u zlu”, Gospodinu će biti lako ponovno u jednom jedinom času obogatiti siromaha. Pouzdaj se u Njega i ostani na svom mjestu. Zato naš svetac zaključuje:
“Nije potrebno gubiti pouzdanje, jer koliko god da samo bijedni, nećemo biti nikad onoliko bijedni koliko je Bog milostiv s onima koji su voljni ljubiti Ga i koji u Njega polažu svoju nadu!”.