MIRNO I HRABRO SE ŽALOSTITI ZBOG VLASTITIH POGREŠAKA
U jednom pismu sv. Franjo Saleški ovo savjetuje nekoj tjeskobnoj osobi: “Ne budite tjeskobni i ne uznemirujte se, ako u duši zamijetite još one nesavršenosti, koje ste mi ispričali, jer koliko god je potrebno odbaciti ih i mrziti ih da bismo ih popravili, ne treba se mučno, nego hrabro i mirno žalostiti, što zatim rađa čvrstu i mirnu odluku da se popravi.”. “Kad se radi o izbjegavanju zla, činimo to mirno, bez uznemirivanja, jer drukčije bježeći mogli bismo pasti i dati neprijatelju priliku da nas ubije. I pokora se mora činiti mirno, a veliki pokornik Ezekija je govorio: ‘Moja bolest će mi se pretvoriti u zdravlje.'(Iz.38,17)”.
“Samo vas grijeh mora ražalostiti, ali i tada moramo zadržati radost i svetu utjehu!”.
“Tko je sav Božji, žalosti se samo ako uvrijedi Boga. Stoga, njegova žalost se pretvara u duboku, ali mirnu i miroljubivu poniznost i podložnost, zatim se podiže pun povjerenja u Božansku dobrotu, bez tuge i neugodnosti”.
“Napokon, ne žalostite se ili barem ne uznemirujte se više, da ne biste bili više uznemirivani. Ne srdite se da ne budete još bješnji, ne budite nestrpljivi zbog tih nezgodnih strasti. Ponovno osnažite vaše srce i ponovno ga blago polažite u ruke našega Gospodina, uvjeravajući vlastito srce koliko god možete da ostane u miru s vama samima ma koliko god bili bijedni”.
“Svaki put kad budete ogorčena srca, nastojte ga blago uzeti vrhovima prstiju i nikad cijelom rukom tj. osorno. Treba biti strpljiv sa sobom, pomilovati i ohrabriti vlastito srce i kad je jako uzbuđeno, držati ga na uzdi kao konja, učiniti da uđe u sebe i ne dopustiti mu da trči za svojim dojmovima”.
“Pazite dobro da se ne uznemirujete kad pogriješite, nego se spremno ponizite pred Bogom, blagom i ljupkom poniznošću, koja vas odmah dovodi do povjerenja u njegovu dobrotu, uvjereni da će vam pomoći popraviti se. Kad primijetite neku pogrešku, molite oproštenje od našega Gospodina potpuno mirno i recite mu da ste potpuno sigurni da vas i nadalje ljubi i da vam oprašta. Učinite to uvijek jednostavno i blago”.
Učinci krive poniznosti
Da bi najučinkovitije nadvladao gorke nemire, sv. Franjo Saleški se trudio otkriti njihov uobičajeni uzrok, da ne kažemo jedini: sebeljublje, traženje sebe samih u svemu. To je već rekla sveta Terezija: “Kad se radi o istinskoj poniznosti, premda duša vidi da je zla i osjeća zbog toga muku, ipak takva neugodnost nipošto nije popraćena uznemirenošću i nemirom, ne prouzrokuje ni tamu, ni sušu, nego tješi. S jedne strane, duša se žalosti što je uvrijedila Boga, dok se s druge strane otvara u nadi da će joj biti oprošteno. S jedne strane dovoljno osvjetljava ono što je zbunjuje, s druge strane hvali Boga koji je toliko podnosi. Kad se naprotiv radi o lažnoj poniznosti, koja dolazi od đavla, ne nalazimo svjetla da uočimo bilo kakvo dobro i čini se da Bog sve uništava ognjem i mačem. To je jedno od najzlokobnijih i najdovitljivijih đavolskih lukavstava koje ja poznajem!”.
Uznemiriti se nakon grijeha je zlo tako opće rašireno. “Poniziti se zbog vlastite bijede,” – rekao je jedan svećenik – “dobra je stvar, ali malo ih to čini. Uznemiriti se i rasrditi je najgora stvar, ali je svi činimo, jer uznemirenost i srdžba su dvije stvari koje odgovaraju!”.
Federic Ozanam oštroumno dodaje: “Postoje dvije vrste oholosti: ona koja se zadovoljava sobom, općenita je i manje štetna te druga koja je nezadovoljna sobom, jer je očekivala puno od sebe i zatim ostaje razočarana. Ova druga vrsta je veoma lukava i štetna!”.
Uznemirenost i nemir proizlaze najviše iz oholosti
Naš svetac se bori protiv svih lukavosti ove oholosti, koja se skriva pod maskom poniznosti. Nadvladava tu revnost koju ima duša, ne toliko da ozdravi, nego da se vidi već lijepom i zdravom. Ta potajna zloba zbog koje se duša ne želi izmiriti sa vlastitom savješću i bez problema se smatra nepopravljivom. Ta melankolija u koju netko tako rado upada, ta neprestana i isključiva kontemplacija samog sebe i vlastitih pogrešaka, ta potreba da se jauče više pred ljudima nego pred Bogom, ona potajna žudnja da budemo pomilovani i utješeni.
Sveti Naučitelj razotkriva sve te stvari i pokazuje da se “sva ta lutanja čine po nagovoru duhovnog vođe koji se zove sebeljublje”. “Osobito se korisno možemo vježbati u blagosti kad je vršimo sami prema sebi, kad se ne ljutimo na se, ni na svoje nesavršenosti. Jer ako razum traži da požalimo i zamrzimo grijeh kad sagriješimo, ipak ne smije ta mržnja biti oštra, puna jada, gnjeva, gorčine i ljutnje. Zato uvelike griješe oni koji se srde što su se srdili, ljute se što su se ljutili, gnjeve se što su se gnjevili. Tako drže srce neprestano u srdžbi, pa ako im se i čini da je druga srdžba uništila prvu, ipak širom otvara vrata novoj, koja će prvom zgodom provaliti. Osim toga ova srditost, ljutina i gnjev na se, vodi k oholosti, a korijen im je u samoljublju koje se uzrujava i uznemiruje kad još vidi naše nesavršenosti”.