DUŠAMA KOJE PADAJU U NESAVRŠENOSTI PREPORUČA SE STRPLJIVOST
Koliko duša će se prepoznati u znakovima uznemirenosti, kojoj su dopustili da nasrne na njih nakon nekih nedostataka i štete što su je od nje zadobili! Sa žarom su krenule slijediti Učitelja na putu vršenja dužnosti, penjući se strmim putem Kalvarije, ali dođe do pada i eto pojavi se nemir! Ipak se ponovno dižu, a pokora i odrješenje grijeha sve popravlja.
Naprotiv ne: netko nastavlja promatrati se i zabrinuto ispitivati, brojiti tek zacijeljene rane, istraživati ih skoro sa velikim strahom i tako pozljeđivati. Želi ih izliječiti nestrpljenjem i ljutnjom, ne znajući da nema “ništa što čuva toliko pogreške u duši kao nemir i želja da ih se na brzinu riješimo”.
Eto dakle, usporava se korak na putu savršenstva, ne trči se više, nego se mučno hoda, vuče se nezadovoljni samim sobom i gotovo bez Boga, bez pouzdanja u molitvi, bez drugog raspoloženja osim straha kada se primaju sakramenti. I nastavlja se, dok neka posebna okolnost kao ispovijed brižno pripravljena ili duhovne vježbe ne povrate duši prijašnji zanos. Ali ako nakon ovog podizanja duša još ostaje pod dojmom uznemirenosti prouzročene novim padovima ili sjećanja na prošle, u tijeku ponovnog podizanja dogodit će se drugo usporavanje, a Bog ne želi da zbog oklijevanja i usporavanja završimo padom u gotovo neizlječivu tromost. “Da se niste uznemirili kod prvog udarca, nego blago uzeli srce u ruke, ne biste pale po drugi put”.
Evo zašto ljupki svetac umnaža savjete kako bi saopćio drugima onaj “najpoželjniji mir koji je bio najugodniji, najvjerniji i neprekidni gost njegovog srca”. Eto zato neumorno preporuča mir i strpljivost, nadasve sa samim sobom. “Ne uznemirujte se zbog vaših nesavršenosti!”. – “Čuvajte se dobro uznemirenosti i nemira, jer oni su najveća zapreka na putu savršenosti”.
“Zašto tolike ptice i druge životinje bivaju uhvaćene u mrežu? Ponajprije stoga što se, nakon što su ušle unutra, koprcaju i miču kako bi odmah izišle van! I ne zapliću li se i zamotavaju još više upravo zbog toga? Tako i mi, kad padnemo u mrežu nesavršenosti, neće uznemirenost biti ona koja će nas osloboditi. Čak će nas još više smutiti”. “Potrebno je biti strpljiv kako bismo napredovali u savršenosti, čineći uvijek s mirom u srcu ono što možemo da bismo napredovali”. “Iščekujmo, dakle, strpljivo na putu našeg duhovnog napretka i naprotiv, umjesto da se uznemirimo što smo malo učinili u prošlosti, pobrinimo se da radimo marljivije u budućnosti”.
“Ne uznemirujmo se ako uvidimo, da ostajemo uvijek novaci u vršenju kreposti, budući da se u samostanu svaka duša treba uvijek smatrati novakinjom, a i sav je život razdoblje kušnje. Kad bi tko povjerovao da je već zavjetovan, a ustvari je još novak, bio bi zreo za otpuštanje. Prema Pravilima ovoga Reda, novaci ne postaju zavjetovanima po svečanome slavlju, nego po izvršavanju zavjeta. Zavjeti pak nisu nikad izvršeni dokle god se ne održavaju savršeno i besprijekorno, a obveza služenja Bogu i napredovanja u ljubavi prema Njemu traje sve do smrti.”
“Ali možda će netko reći, kako da se ne žalostim ako uvidim da je napredak u kreposti
usporen mojom krivnjom? O tome sam već rekao u Uvodu u pobožni život, ali ću to sad rado ponoviti, jer o tome ne može nikada biti dosta rečeno. Potrebno je oplakivati vlastite grijehe, ali dubokim, čvrstim, postojanim, staloženim kajanjem, a ne nikada uzbuđeno, burno, nemirno i malodušno”.
Kako se vidi iz ovih citata i još više iz onih koji će slijediti, sv. Naučitelj preporuča mir
i strpljivost sa samim sobom, ne samo pravednim i nevinim dušama, nego posebice onima koje su nažalost zgriješile.
“Ako vas ponekad iznenadi nestrpljivost, ne uznemirujte se uopće, nego se nastojte mirno vratiti u blagost”.
“Previše pretražujete o naglostima vašeg samoljublja, koje premda su česte, neće nikada naškoditi ako se zadovoljite da im reknete ne, a da vas uopće ne zbuni salijetanje i da se ne čudite njihovom broju. Idite mirno naprijed, ne mučite se mnogo kako biste postigli mir duha i učinit ćete dosta.
“Budite strpljivi sa svima, osobito sa samom sobom, s tim namjeravam reći da se ne trebate uznemirivati zbog nesavršenosti, nego imati uvijek hrabrosti dignuti se ponovno. Zadovoljan sam da započinjete svaki dan. I ponavljam da nema boljeg sredstva da napredujete u duhovnom životu, nego da uvijek iznova započinjete i da ne mislite nikada da ste učinili dosta”.
“Moći ćemo mrtviti tijelo koliko hoćemo, ali nikada tako savršeno da se više ne pobuni, jer našu će pažnju često odvratiti rastresenost ili druge stvari. A treba li se zbog toga uznemirivati i žalostiti? Ne uopće!”.