NE UZNEMIRIVATI SE KAD VIDIMO VLASTITE GRIJEHE
Do sada je bilo govora o nesavršenostima i slabostima, lakim grijesima koji nam se događaju. Treba li ista razmišljanja primijeniti i na smrtne grijehe i reći grešnim dušama da se ne čude padovima koji im oduzimaju Božje milosti? Sveti Franjo Saleški upotrijebit će prema njima isti govor kojeg upotrebljava prema velikodušnim dušama, kojima se obraćao sve dosad. Poslušajmo: “Moj dragi Teotime, i sama nebesa se zapanjuju, njihova vrata se tresu, a anđeli gorko plaču nad ponorom bijede ljudskog srca, koje ostavlja najmilije dobro da se prilijepi uz tako jadne stvari. Jesi li ti ikada vidio onu malu i čudesnu pojavu, koju svatko pozna, a kojoj svi ne znaju razloga? Kada se otvori bačva koja je do vrha puna, vino neće poteći prije nego što odozgo uđe zrak. To se međutim ne događa bačvama koje nisu pune. Čim se takva bačva otvori, odmah teče vino. Tako je i s našom dušom. Koliko god ona u ovom smrtnom životu bila puna Božje ljubavi, nikad nije toliko puna da u nekoj napasti ta ljubav ne bi mogla isteći. Sasvim je druga stvar tamo gore u Nebu. Tada će slasti Božje ljepote obuzeti sav naš razum, a naslade njegove dobrote ispunit će svu našu volju, tako da u našoj duši neće postojati ni najmanji djelić koji neće ispuniti punina njegove ljubavi. Ništa više na svijetu, ma koliko bilo privlačno, neće više nikad moći izvući ni jednu jedinu kap toga
dragocjenog napitka Božje ljubavi, ništa više i nikada neće moći iz nje isteći. Bit će beskorisno, da se, kao ono u bačvi, odozgo pusti zrak, tj. da se naš razum prevari, nadmudri ili
zastrani, bit će naprosto nemoguće jer, on će biti potpuno obuzet promatranjem najviše istine.”. Shvatili smo: pad u grijeh, i onaj teški, mogao bi izazvati čuđenje samo u Nebu, gdje je to nemoguće. Ali ovdje na zemlji ne trebamo se čuditi više nego kad vidimo kako tekućina izlazi iz otvorene posude.
Nakon pada ne smijenio ostati iznenađeni ili ravnodušni nego, moramo odmah ustati O, kako bi mi bili strpljiviji i ljubazniji prema braći, kada bi dobro promislili o ovim stvarima! Kako bismo se trudili nasljedovati nepomućenu strpljivost Onoga, koji prije nego je ovlastio apostole da otpuštaju grijehe, preporučio im je da opraštaju ne samo sedam puta, nego sedamdeset puta sedam! Očito je ipak, da nas ova naša dobrostivost u našim i tuđim nedostatcima ne smije poticati da na njih gledamo ravnodušno, jer druga je stvar ne čuditi se padu, a druga je ne gnušati se nad njim, ne ispravljati ga i ne nadoknaditi. Tako seljak, ne čudi
se ako vidi da na njegovoj njivi raste korov, ali je li možda zbog toga manje marljiv da ga iskorijeni? Stoga nakon što je rekao: “Ako sagriješite, ne trebate se uopće čuditi”, čak ako se radi i o smrtnim grijesima, i ” kada bismo dobro znali što smo, umjesto da se čudimo što smo
pali, čudili bismo se kako još možemo stajati na nogama!”, sveti Franjo Saleški nam preporuča odmah da “ne ležimo i da se ne valjamo u blatu u koje smo upali”, i dodaje “ako nas zbog oluje boli želudac te imamo vrtoglavicu, ne smijemo se čuditi, nego se odmah oporaviti, prikupiti snagu i ohrabriti se da bolje radimo”.
“Pridigni, dakle, blago svoje srce kad pogriješiš, ponizi se pred Bogom spoznajući svoju bijedu i ne čudi se što si pala. Kakvo je čudo to što je nemoć nemoćna, slabost slaba, bijeda kukavna? Ipak iz sve duše zamrzi uvredu kojom si uvrijedila Boga, pa hrabro i pouzdavajući se u Njegovo milosrđe ponovno kreni stazom kreposti, što si je bila ostavila!”.
Ovaj posljednji odlomak nam daje do znanja prilično jasno, koje bi najzdravije raspoloženje
umjesto čuđenja trebalo slijediti nakon pada. Sada nakon što smo ustvrdili da nas pogled na naše nedostatke ne treba čuditi, pokazat ćemo da nas ne smije ni uznemiriti.
Postoje dva znaka dobre i loše žalosti. “Žalost po Bogu,” kaže sveti Pavao, “rađa spasonosnim obraćenjem; a žalost svijeta rađa smrću” (usp. 2 Kor 7,10). Žalost, dakle, može biti dobra i zla, prema raznim učincima što ih rađa u nama. Ona u nama ipak proizvodi više zlih, nego dobrih učinaka, jer samo su dva dobra, tj. milosrđe i pokora, dok zlih ima šest: duhovna bol – tuga, lijenost, srdžba, ljubomora, zavist i nestrpljivost.
Zbog toga Mudrac kaže: žalost ubija mnoge, a ne donosi nikakvu korist, jer uz ova dva dobra potoka, koja se rađaju iz njenog izvora, izvire i drugih šest koji su vrlo loši.”.
Stoga đavao čini sve napore da prouzrokuje u duši tu lošu žalost, te da bi je uspio obeshrabriti, pokušava je uznemiriti. Nije mu teško nadahnjivati izgovorima: – Ne trebamo li možda biti žalosni što smo uvrijedili uzvišeno Veličanstvo, beskrajnu Dobrotu i ranili Srce najnježnijeg Oca? -“Da,” – odgovara sveti Franjo Saleški, “potrebno je sigurno žalostiti se, ali iskrenim kajanjem, a ne dakako neutješenom boli, srdžbom i ljutnjom. Istinsko kajanje kao i svaki drugi osjećaj nadahnut dobrim Duhom, uvijek je u miru. I čim se očituje nemir i zabrinutost, znak je da dobra žalost ustupa mjesto lošoj. “Zla žalost, ponavlja naš svetac, smućuje i uznemiruje dušu, zadaje pretjerane strahove, čini nam molitvu teškom i odvratnom, uspavljuje i pritišće mozak, oduzima duši sposobnost da dobro razmišlja, da donosi ozbiljne i dobre odluke, obeshrabruje je i oduzima joj snagu. Ukratko, nalikuje ljutoj zimi, koja zemlju lišava svake ljepote, suši biljke i mrzne životinje. Doista, žalost odnosi duši svu milinu pa joj oduzima i slabi sve sposobnosti i dovodi je skoro do iznemoglosti.”.