NE ČUDITI SE VLASTITIM GRIJESIMA
Dragi slušatelji, ovom emisijom započinjemo razmišljati sa sv. Franjom Saleškim (živio od 1567. – 1622.), crkvenim naučiteljem o tome kako se u duhovnom životu možemo okoristiti svojim vlastitim pogreškama. Nadamo se da će vam biti od koristi i da će donijeti ploda u vašem životu.
„To što se pali čovjek ne može naviknuti na vlastitu bijedu, za njega je istovremeno i čast i muka. Princ kojemu je oduzeta vlast i koji je upropašten zbog grijeha praroditelja, čuva uvijek u dubini srca osjećaj urođene plemenitosti i nevinosti koja je trebala biti njegova
baština i zato kod svakog pada jedva jedvice uspije uzdržati krik iznenađenja, kao da mu se dogodila neka teška nesreća. On izgleda kao Samson koji je izgubio svu snagu, jer mu je izdajnička ruka odrezala kosu. “Ustani!” – viču mu – “Dolaze Filistejci!” On se diže, umišljajući da će kao i uvijek zastrašiti neprijatelje, ali nije svjestan daje izgubio prvotnu snagu.
Koliko god plemenito bilo korijenje tog spremnog protivljenja vlastitom padu, njegovi plodovi su odveć gorki da ne bi bili odmah voljni da ga suzbiju, i kako ćemo vidjeti, obeshrabrenje, koje upropaštava tolike duše, otvara sebi potiho put po toj zbunjenosti koja prati pad. Stoga nas sveti Franjo Saleški želi odmah zaštititi od takve opasnosti. Po primjeru uzvišenih naučitelja i prosvijetljenih mudraca, sveti biskup uvijek očituje veliku samilost prema ljudskoj slabosti: “O ljudska bijedo, ljudska bijedo” – govorio je ponavljajući – “kolikim slabostima smo okruženi!… I što drugo možemo činiti sami po sebi nego griješiti?”
U tim riječima kao i u svim njegovim spisima osjećamo, da ga je visina savršenosti koju je dostigao, osposobila da se dublje zagleda u ponor bijede koju je u nama prouzrokovao istočni grijeh. On je to imao u vidu sa svim dušama koje je morao duhovno voditi i nije se umarao neprestano ih podsjećati na tu tužnu stvarnost palog čovjeka: “Kažete mi” – pisao je jednoj gospođi – “da živite s tisućama nesavršenosti. Istina je, moja draga kćeri, ali možda zato što se ne trudite da ih umrtvite iz dana u dan? Uostalom, istina je također da sve dotle dok ćemo biti u ovom smrtnom i propadljivom tijelu, uvijek će nam nešto nedostajati”.
“Jadikujete,” – kaže drugdje – “jer unatoč želji za savršenstvom koju imate da se pročistite u Božjoj ljubavi, u životu uvijek vam se umiješaju nesavršenosti i pogreške. Odgovaram vam da nikada neće biti moguće u potpunosti odreći se sebe samih, dok smo na zemlji. Potrebno je podnositi same sebe dotle dok se Bogu svidi pozvati nas u Nebo i sve dok se vučemo nećemo, uistinu, donijeti ništa dragocjenoga… Opće je načelo, da u ovom životu nitko neće biti toliko svet da ne bi bio podložan nesavršenostima!”.
Bez posebne povlastice nemoguće je izbjeći sve lake grijehe.
I vjera nas uči, da zle sklonosti, barem u korijenu, ostaju u nama sve do smrti i da nitko ne može bez posebne milosti, koju Crkva prepoznaje u Djevici Mariji, izbjeći sve lake grijehe. Barem ne one nesvojevoljne. Vrlo često zaboravljamo u praksi tu dvostruku istinu i bit će
korisno čuti kako je razlaže naš svetac svojim neponovljivim načinom govora: “Ne vjerujmo da možemo živjeti bez nesavršenosti dok smo na zemlji; jer i predstojnici i podložnici, svi smo ljudi, i svi moramo, stoga biti uvjereni u tu istinu, kako se ne bismo čudili kad primijetimo da smo podložni nesavršenostima. Božanski Učitelj nam je zapovjedio ponavljati svaki dan ove riječi iz molitve “Oče naš”: ‘Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim’, a zapovijed ne dopušta iznimke, jer svima nama potrebno ju je vršiti.”.
“Sebeljublje može biti umrtvljeno, ali ne ubijeno i s vremena na vrijeme, ovisno o prilici, baca van svoje mladice, koje dokazuju da biljka, iako je odrezana u korijenu nije u potpunosti iskorijenjena. Ne trebamo se čuditi da uvijek ponovno otkrivamo sebeljublje, jer se ono nikad ne da iskorijeniti. Katkad se ponaša poput lisice, koja se pravi da spava, a poslije odjedanput nasrne na kokoši. Stoga ga je potrebno stalno nadgledati te strpljivošću i blagošću se zaštiti od njegovih nasrtaja. Ako nas ipak ponekad rani, bit će dovoljno da se odreknemo onoga na što nas je sebeljublje navelo da kažemo i ne odobriti ono na što nas je navelo da učinimo, i bit ćemo izliječeni…”. Da, izliječeni, ali samo za izvjesno vrijeme, dok se ne očituju nove slabosti, jer dodaje naš svetac “nećemo od njega nikada biti savršeno izliječeni, nego samo u Raju.” Za vrijeme ovog života, koliko god čvrsta bila naša dobra volja, “potrebno je pomiriti se da pripadamo ljudskoj naravi, a ne anđeoskoj” i živjeti prema izričaju poznatog askete, kao duhovne osobe, koje ne mogu biti izliječene do kraja.