PODIGNI DUŠU K BOGU (CONTEMPLATIO, PROMATRANJE)
Kontemplacija nastupa kada se mnoštvo osjećaja, misli i molitava stopi u promatranju Isusova lika i Isusova otajstva koje je prisutno na svakoj stranici Biblije, u svakom odlomku Pisma, napose u evanđeljima. Sve to što je čovjeka do sada pokretalo na razini čuvstva, volje i uma u kontemplaciji se nekako “pojednostavilo”, tj. slilo se i stopilo u jednoj temeljnoj gesti ili držanju naše duše odnosno naše nutrine. Molitva ovdje postaje sasvim jednostavna, uglavnom bez govorenja, zbita u jednostavnom uzdizanju duše k Bogu; to je jednostavna molitva koja ne potrebuje riječi nego se izražava u neometanoj unutarnjoj usmjerenosti na Boga. Ona se može također izraziti u kratkoj riječi koja odjekuje našom nutrinom, a upućena je Bogu: “Ti!”, “Smiluj mi se!”, “Gospodine moj i Bože moj!”, “Hvala ti!”, “Pomozi mi!”, “Usavrši moju ljubav!”… ili već prema tome kako nam dođe po unutarnjem nadahnuću.
Bit kontemplacije jest, čini se, u tome da duša, tj. cijeli čovjek, miruje u tišini pred Bogom, u svijesti njegove neizrecive prisutnosti, u gesti predanja, klanjanja, poniznosti, kajanja, zahvalnosti i tome slično. Možda je najbolje taj momenat molitve opisao S. Kierkegaard negdje u svojim dnevnicima: “Što je moja molitva bivala usrdnijom i pobožnijom, sve sam manje imao za govoriti. I na kraju posve sam umuknuo. I postao sam slušatelj. A to je nešto posve suprotno od govora. Ispočetka sam naime mislio da moliti znači govoriti; no naučio sam da moliti ne znači ni samo šutjeti, nego da moliti znači – slušati! Tako je to: moliti ne znači slušati sebe kako govoriš; moliti znači utihnuti, šutjeti i čekati dok nas Bog ne čuje” – doprijeti dakle do toga da čujemo (u duši osjetimo) da nas Bog čuje.
Kontemplacija je put u iskustvo Boga za koje je, uvjereni smo, svaki čovjek sposoban. Iskustvo Boga jest u ovome: izići iz sebe u posluhu Božjoj riječi, dati se da nas Gospodin svojom riječju uvijek iznova iskuša te tako ući u ono Otajstvo koje u svojoj ruci nosi naš život i koje traži i izaziva naš odgovor. Tako otkrivena i njegovana kontemplativna sposobnost ispunit će nam srce i pratit će nas onda kada budemo prolazili i kroz tunel protivština i nevjere svjedočeći Raspetog i Uskrslog.
Po svoj se prilici neće uvijek posrećiti da dođemo do takvog intenzivnog promatranja i unutarnjeg doživljavanja Gospodinove prisutnosti. Sve to u pravilu zahtijeva određeno vrijeme i ustrajnu praksu molitvenog bavljenja Pismom. No kako god tome bilo, čitanje nam uvijek treba biti sabrano i u predanju Riječi koja odjekuje iz Pisma. “Svega sebe predaj Riječi! Cijelu Riječ primijeni na se!” Bog će po tome čovjeka voditi k jednostavnoj molitvi srca, u unutarnje slušanje i promatranje, ali i u odgovarajuće djelovanje!
Prijelazi između pojedinih opisanih etapa gotovo su neprimjetni i ne trebamo se njima suviše baviti htijući točno ustanoviti “gdje” smo u molitvi. Takva autorefleksivnost umetnuta u samu molitvu zapravo je koči i umrtvljuje. Nakon potrebne pripreme molitvenog čitanja Pisma najvažnije je slijediti unutarnje poticaje koje osjetimo za vrijeme molitvenog bavljenja Pismom. Opisane etape imaju svoju orijentativnu vrijednost, ali ne smijemo s njima postupati kao s oklopom ili kalupom koji se kruto primjenjuje. Kad nam “stvar” prijeđe u (dobru) naviku, neće više uopće biti potrebno svraćati pozornost na pojedine dionice molitvenog puta.
Prije ili kasnije molitelj će iskusiti jedan specifični učinak prisutnosti Duha Božjega u njegovoj molitvi koji možemo nazvati nekom vrsti utjehe spojene s dubokom i tihom radošću i mirom. Ovo ne mora biti i osjetno, ali će biti pravo jer je rođeno iz promatranja Božjeg otajstva. Čovjeku se srce širi jer je uočilo jednu iskru onog Otajstva koje je često tako daleko i strano, teško i tamno. A sada je tako blizo i blisko. Tu se plod Duha – ljubav – pokazuje u srcu kao radost i mir (usp. Gal 5,22).