RAZGOVARAJ S BOGOM (MISLENA I USMENA MOLITVA, ORATIO)
Vidjeli smo kako se iz mnoštva misli i osjećaja u meditaciji ili razmatranju rađa nešto što molitelja pogađa kao jedna istina ili mig, nešto što mu je osobno važno i što ga ispunja jednim sadržajem koji želi u njemu živjeti. Smijemo reći da to nije bez Duha Božjega te da čovjek u tome otkriva Božju riječ njemu upućenu, koja ga pogađa, prosvjetljuje, sokoli i potiče. Tako ćemo otkriti da pred nama više ne stoji mnoštvo stvari i ideja za promišljanje i odvagivanje; otkrili smo ono jedino važno”, “onaj bolji dio” (usp. Lk 11,42). Sada je na nama red da misleno, u osjećaju ili usmeno, možda mucajući, oblikujemo svoj odgovor na apel primljene Božje riječi. Tako naime ulazimo u svojevrsni razgovor s Bogom: nakon što nam je on govorio u čitanju i razmatranju, mi mu sada kušamo dati naš odgovor u molitvi (oratio), našim riječima, samo u mislima ili izgovarajući riječi koje nam budu pobuđene Božjom riječju – već kako nam srce bude sugeriralo.
Božja riječ naime uvijek hoće naš odgovor koji je ide. Radi toga je ona i prodrla u našu povijest i u naše srce, digla ga i raširila. Ona nas oduhovljuje i pokreće, čini nas radosnima, tihima, poniznima, punima strahopočitanja, ljubavi, predanja, poklonstva – već prema tome kakva je ta riječ Pisma kojom se bavimo i kakvo je naše unutarnje stanje. Trebmo iskoristiti ova “krila” koja su duši sada darovana (afekti, čuvstva) jer je njihova svrha da nas ponesu bliže k Bogu. Potrebno je dakle dopustiti da ono što nam sada pokreće srce preraste u molitvu srca koja će se odvijati u obliku razgovora s Bogom kao što prijatelj razgovara s prijateljem. Pritom nećemo ići samo za tim da slijedimo misli koje nam sugerira naš tekst i koje iz njega upijamo, nego ćemo još više tražiti Boga “u” mislima i “iza” njih; to je kao kad svoje tijelo izlažemo zrakama sunca – tako zapravo držimo dušu izloženu Bogu, govorimo Ocu, Sinu ili Duhu, već prema tome kome upućujemo svoju molitvu, kako nam to sugerira naš tekst i naše srce.
Ovaj spontani govor Bogu vezan je uz doživljaj onoga što smo upili u sebe u čitanju i u meditaciji. Ova mislena ili usmena molitva (već prema raspoloženju) treba trajati tako dugo dok je “čista”, tj. dok nije ometana rastresenostima koje se neminovno javljaju ili dok se molitelj nije počeo “gubiti” u svojim vlastitim mislima i riječima. Kada to primijetimo, valja nam se ponovo vratiti našem odlomku te uz njegovu pomoć pribrati misli i usredotočiti ih slijedeći njegovu poruku ili neku njegovu riječ, sliku, simbol ili izraz. Ako pak smo primijetili da je već prošlo vrijeme koje smo si odredili za molitveno čitanje Pisma, možemo sada završiti svoje “božansko čitanje” kratkom zahvalom ili naprosto polako moleći Očenaš. Vrijeme ove mislene ili usmene molitve kod početnika će uglavnom biti kraće budući da oni u njoj ne mogu ostati dugo vremena bez rastresenosti ili bez tumaranja u svojim vlastitim čuvstvima i mislima potaknutima tekstom Pisma. Potrebno je naime da pripaze kako im tekst Pisma ne bi postao pretekstom, tj. izlikom za “praćakanje” u vlastitim omiljelim idejama i osjećajima koji ne moraju imati nikakve veze s tekstom odlomka odabranog za molitveno čitanje. Objava dana u Svetom pismu zahtijeva privrženi posluh darovanoj Božjoj riječi, pa i pod cijenu da se vlastita riječ gurne u drugi plan ako to posluh vjere traži.
Prema tome vidimo da molitveno čitanje Pisma ne ostaje kod razmišljanja, već ide prema molitvenom držanju, prema razgovoru s Bogom u ozračju ljubavi i samopredanja Gospodinu koji po riječi Pisma izaziva naša čuvstva, misli i volju. Sve se to stječe u razgovor, u davanje odgovora Ocu po Sinu u Duhu Svetom. Tako ćemo uvijek iznova osluškivati Gospodina i nastojat mu dati svoj odgovor vjere i ljubavi predajući mu se s pouzdanjem i krotkošću, u zahvaljivanju, poklonstvu, prošnji i vapaju – već kako nam to srce bude sugeriralo.
Iz toga je razvidno da takvo molitveno ophođenje s Pismom spaja u našem općenitom molitvenom držanju, nastojanju duh i dušu, pamet i srce, mišljenje, čuvstva i volju. Moglo bi se reći da nam takva molitva sintetizira naše biće dižući ga k Bogu te ujedno produbljuje naš identitet. U svemu tome prisutna je i razvija se ona spontana dinamika koja vodi naše moljenje od razmišljanja i razmatranja k jednostavnosti misli, čuvstva i poleta cijeloga bića k Bogu. Pritom nam se u pravilu otvaraju slijedeće dvije mogućnosti na koje nam valja svratiti pozornost: Gospodin može čovjeka držati i zadržati u svojoj blizini i poticati njegovu ljubav svojom ljubavlju ili pak ga potaknuti na neko djelovanje, na odluku za neku službu u skladu s već odabranim stilom života ili pak mu otvoriti sasvim nove perspektive o kojima još nije razmišljao. Stoga ćemo promotriti još ova dva završna momenta koji ujedno markiraju kraj samog molitvenog čitanja Pisma te molitelja uvode u djelovanje u skladu s molitvom.