DRUGI KORAK LECTIO DIVINA: RAZMATRANJE I PROMIŠLJANJE (MEDITATIO)
Kad čitajući tekst osjetimo da nam se njegov smisao daruje u nekoj rečenici, izrazu, riječi, slici, simbolu, akteru, opisanom događaju i tome slično, mi mu se prepuštamo. Ponavljamo primjerice tu riječ, frazu ili rečenicu polagano u sebi te kušamo osjetiti njezinu bremenitost, težinu, ljepotu, sklad… Promatramo sliku, prizor, postupak, događaje ili si predočavamo simbol (npr. križ) i njegovo dublje skriveno značenje… Time dopuštamo da za nas osobno dođu do izražaja trajne vrijednosti teksta; za sada se ne zaustavljamo na tome kako sve to odjekuje u našoj nutrini, nego razmatramo, promišljamo i predočujemo si držanja, osjećaje, stavove, misli i djelovanje aktera teksta, važemo smisao i težinu njihovih riječi… Pritom nam mogu pomoći također sve snage naše mašte: u duhu ćemo si predstaviti primjerice ono što smo pročitali kao živi događaj…, kao riječ nama osobno upućenu. U nama će zaživjeti razne asocijacije i sjećanja, ali mi ih uvijek trebamo vezati uz poruku teksta kojim se bavimo da nas to što se u nama budi ne bi rastreslo i odvuklo onamo kamo nas naš tekst ne želi voditi. Na taj način stječemo produbljeni duhovni uvid u samu “stvar teksta”.
Promatrajmo pritom na primjer Božje držanje spram čovjeka, što svaki tekst Pisma manje ili više izričito pokazuje: milosrđe, ljubav, vjernost, pravednost, zauzetu pažljivost… Ili pak čovjekova držanja prema Bogu: hvalu, kajanje, zahvalu, poklonstvo, prošnju, strahopočitanje, udivljenje…; gledajmo i ona negativna držanja: laž, podlost, izdaju, strah, računanje… Trajne vrijednosti našega teksta koje ćemo tako uočavati potaknut će nas da ih uspoređujemo s našom osobnom životnom situacijom: pitat ćemo se kako ih mi proživljavamo, gledat ćemo kako se u njima nalazimo i snalazimo te kako na njih reagiramo (npr. da li nas se ugodno dotiču, neugodno pogađaju, raduju li nas ili nam nanose bol, kakvu bol, osjećamo li da bismo najradije od njih pobjegli ili u njima trajno boravili…?).
Takvo naše vjerničko promišljanje ili meditiranje slično je onom Marijinom: ona je naime u sebi pohranjivala događaje i riječi vezane uz Isusa Krista, njezinog sina, prebirala ih u svome srcu i brižno ih čuvala u uspomeni srca (usp. Lk 1,29; 2,19; 2,51). Marijino čuvanje i prebiranje uspomena uvodilo je nju samu u dublje i obuhvatnije razumijevanje Božjega otajstva kojemu se ona stavila u službu. I s nama će biti slično jer su riječi Pisma za nas poput putokaza i staza koje vode u dubinu smisla našega života i Božjeg zauzimanja za čovjeka. U njima se naime otkriva cjelokupno Božje spasiteljsko djelovanje, njegova sveta volja u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Razmatranje (meditatio) pokazuje nam da Bog govori tiho i kao u natuknicama i slikama, izdaleka naznačujući ono što nam u Duhu želi priopćiti. To pak može otkriti i usvojiti samo onaj čovjek koji si za to uzima dovoljno vremena, koji nastoji živjeti u smirenosti i dopušta da ga obuzme unutarnja tišina te se na opisani način (ili tome slično) prepusti vodstvu Božje riječi.
Posve je prirodno i u skladu sa stvari kojom se bavimo ako budemo prije ili kasnije osjetili kako Bog baš nas oslovljava po riječi koju čitamo i u sebe upijamo. Kod svakog čovjeka Bog naime hoće postići to da njegova riječ poput sjemenke bude posijana u ljudsko srce te da u njemu proklije i rodi rodom. Dakle vanjska riječ Božja ide za tim da postane našom unutarnjom riječju. Po čemu možemo raspoznati da nam se to dogodilo? Kako da raspoznamo unutarnju riječ?
Postoje u našem životu “lake” misli i čuvstva koje dolaze i odlaze. No ima i onih koje imaju neobičnu težinu, prodornost i koje kao da su se objesile o srce ili su prodrle u nj. Takve bremenite i prodorne misli i osjećaje, što nas obuzimaju u intenzivnom kontaktiranju s Pismom, neće biti bez nadahnuća Duha Božjega. On im daje životnu težinu i prodornost. One nam se otkrivaju i mi ih doživljavamo kao unutarnje svjetlo vjere, kao dar razumijevanja, spoznaje, znanja, mudrosti… Kada dakle čovjek osjeti da ga neka riječ, slika, izraz, simbol ili rečenica ili događaj iz Pisma u meditaciji tako pogađa, onda smije to tumačiti i prihvatiti kao znak da Bog u njegovu dušu želi staviti klicu novog života usmjerenog na rast i na veću zrelost. Neće biti dobro ako bi čovjek iz takvih trenutaka volio pobjeći, možda potaknut strahom i malodušnošću (odnosno manjkom vjere) jer bi Bog mogao od njega previše tražiti. Ukoliko nam se neki uvidi uporno nameću i potiču nas na djelovanje i na promjene u našem životu koje možda dublje zadiru u tijek našega života i u načine djelovanja, bit će ne samo dobro i razborito nego i potrebno da o tome, u prikladno vrijeme, također popričamo s nekim tko ima veće duhovno iskustvo i dublju spoznaju onoga što se u čovjeku događa kada ga zahvaća Božja riječ. Budući da je Božja riječ svakome i svima dana kroz zajednicu Božjeg naroda, ne bi bilo razborito misliti kako je u njezinom razumijevanju i primjeni svaki svoj majstor komu nitko drugi ne treba jer on sve zna i može.