STRUKTURA MOLITVENOG ČITANJA PISMA
“Lectio divina” ima povijest dugu preko 2500 godina jer se obavljala već u Starom zavjetu. Na svoj su je naime način obavljali proroci u odnosu na ranije predaje, posebno Zakon, mudraci u odnosu na Zakon i proroke. Prakticirali su je i židovski rabini. S njom je u tijesnoj vezi također njihovo glasovito učenje Zakona i proroka napamet. Njezina struktura našla je svoju prvu nama poznatu kodifikaciju kod kršćanskih pustinjaka, a usavršena je kod crkvenih otaca i srednjevjekovnih monaha. Posebno se prakticirala u benediktinskoj tradiciji te je poznata i kao tzv. benediktinska metoda. Ovo molitveno čitanje Pisma ima četiri stupnja koja ćemo redom protumačiti, u ovoj emisiji prvi stupanj. Uzmi i čitaj! (lectio = čitanje)
Molitveno čitanje treba biti što je moguće redovitije, svaki dan ili svaki tjedan ili kako odlučimo, već prema našim vremenskim mogućnostima. Isto tako treba unaprijed odrediti koliko ćemo se vremena pritom zadražti; sve skupa neka se kreće negdje izmđeu dvadeset i trideset minuta ili više; to vrijeme valja držati i ne skraćivati ga. Od velike je pomoći da se čitanje obavlja uvijek na istome mjestu, npr. u kutku naše sobe gdje stoji križ ili otvorena Biblija; prikladno uređeni ambijent može u čitanju biti od velike pomoći, ali to nije uvjet bez kojega se ne može. Nakon što smo se na našemu mjestu sabrali i posvijestili si da knjiga koju držimo u ruci, nije bilo kakva knjiga nego zapisana Božja poruka čovjeku, pa je stoga kao takvu želimo dublje upoznati i usvojiti, zamolit ćemo svjetlo od Boga da njegovu poruku otvorena srca i s ljubavlju primimo, npr. “Prosvjetli me, Gospodine, svojim što je za mene dobro i pravo u tvojim očima. Udijeli mi snage da to usvojim…”. Ili nekim drugim riječima… Zatim ćemo otvoriti Sveto Pismo i polagano pročitati onaj odlomak ili mjesto koje je već na redu ili koje smo odabrali (odlomak dnevnih ili nedjeljnih liturgijskih čitanja, ili pak čitanje jedne biblijske knjige u slijedu). Neka se sve to odvija u unutarnjoj i, koliko je moguće, u vanjskoj smirenosti. Za početak, kao molitveni podsjetnik i uvod može nam poslužiti i ovo prekrasno razmišljanje o Božjoj riječi ili Zakonu (Tora) koje potječe od starozavjetnog deuteronomističkog propovjednika: “Ova zapovijed (ili riječ) što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. Nije na nebesima da bi rekao: Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je te nam je objaviti da je vršimo. Nije ni preko mora, da bi mogao reći: Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je te nam je objaviti da je vršimo! Jer RIJEČ je posve BLIZU tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je VRŠIŠ”.
Riječi Pisma čitat ćemo polagano i sabrano. Već prema intenzitetu sabranosti i usredotočenosti na tekst i prema težini teksta bit će dobro da više puta pročitamo odlomak kako bi ga što bolje razumjeli i usvojili uočavajući njegove bitne elemente i momente. – Moguće je postupiti npr. ovako: navečer pročitamo naš odlomak pomažući si pritom komentarom, bilješkama ili prikladnom periodikom. S tim mislima odemo na počinak, a ujutro rezerviramo naše vrijeme za cijelo molitveno čitanje: vratimo se našem tekstu, prisjetimo se njegovih glavnih momenata koji će nas dovesti do meditacije (razmatranja) teksta i uputiti dalje u otkrivanje i prihvaćanje poruke u naš život…
Postupak je vrlo jednostavan: valja paziti na riječi, na subjekte događanja, na osjećaje aktera, na svojstva njihovog djelovanja, na činjenice koje se spominju ili koje proizlaze iz govorenja ili djelovanja aktera. Zaustavit ćemo se i u bogatom svijetu slika i simbola koje tekst eventualno donosi. Izložit ćemo se djelovanju svih tih momenata, dopustiti im da nas pogode i osluškivati njihove misaone i čuvstvene odjeke u našoj duši… Ako smo već stekli familijarnost sa Svetim Pismom, prisjetit ćemo se možda i nekih paralelnih mjesta ili sličnih odlomaka Pisma – ili onih suprotnih našemu; navrijet će nam možda i uspomene na prijašnja slična bavljenja Pismom… Tako će se naše čitanje skoro neprimjetno proširiti na širi kontekst, a odabrani odlomak postat će nam plastičan, rječit i bogat u svom iskazu; sve više otkrivat ćemo njegov profil, dubinu i visinu njegovih elemenata. Uočit ćemo, primjerice, da nije napisan odjednom ni slučajno, već da je plod razmišljanja i meditacije u krilu Božjeg naroda, sažetak kontemplacije apostola ili prve Crkve posve zaokupljene jedinstvenim likom Isusa Krista u kojem ona od početka i uvijek iznova i sve više otkriva prisutnog Boga i Oca te mu se u ljubavi predaje. S tim u vezi zanimljivo je napomenuti da se Crkva u starini (uz Ekklesia) također nazivala “Kyriake”, tj. “ona koja pripada Gospodinu” odnosno Gospodinova zajednica koja živi od Duhom Božjim prožete memorije svoga Gospodina u njegovoj riječi i sakramentu. Ta zajednica poznaje i ima samo jednoga Gospodina ili Gospodara (= Kyrios) u svijetu prenapučenom bezbrojnim gospodarima poganskim božanstvima i polubožanstvima u koje su bili ubrajani i politički moćnici.
Takvo čitanje mogu lako obavljati svi vjernici koji to žele jer ono nije egzegeza u užem smislu riječi. Pritom se dakako valja založiti, jer bez unutarnjeg angažmana tekst će nam možda reći nekoliko stvari koje već poznajemo i koje ćemo onda eventualno pokušati primijeniti na sebe i svoj svagdašnji život, ali naš izabrani odlomak neće moći osloboditi svu životnu snagu kojom je nabijen te je “pretočiti” u našu dušu. Sveti je tekst naime “poput salivenog željeza koje se ponovo tali kako bi se očitovala snaga njegovih pojedinačnih dijelova” (C.M. Martini). U tom smislu vrijedi staro pravilo iz otačkog doba: Cijelog sebe sasvim predaj tekstu, a cijeli tekst sasvim primijeni na sebe! – Time smo ušli u razmatranje Božje riječi (meditatio).