MOLITVENO ČITANJE SVETOGA PISMA (2)
Napomene o našem osobnom molitvenom ophođenju sa Svetim Pismom, o kojima smo govorili u prošloj emisijie, mogu poslužiti kako osobnom razmatranju i molitvi tako i osobnoj pripremi zajedničkog slušanja i čitanja Pisma. Pritom ćemo se dati voditi i poučiti mnogostoljetnim iskustvom Crkve, tj. onim načinom molitvenog ophođenja s riječju Pisma koji je poznat pod imenom “lectio divina” (= božansko čitanje), a što mi ovdje slobodno prevodimo sintagmom “molitveno čitanje Svetoga Pisma”
1) Što je to “lectio divina”?
Molitveno čitanje Svetoga Pisma možemo ovako opisati: sređena vježba osobnog slušanja riječi Božje. Redom nam valja protumačiti sastavnice tog opisa.
VJEŽBA: radi se o aktivnom bavljenju tekstom Pisma; u našem religioznom životu ima mnogo pasivnih momenata i stvari koje činimo uglavnom potaknuti od drugih ili iz navike. Molitveno čitanje Pisma pak je vrijeme u koje čovjek svjesno ulazi te u nj unosi sama sebe izlažući se bez pridržaja djelovanju riječi Božje koja mu progovara kroz tekst; to je također vrijeme u kojem čovjek odlučuje i trasira buduće dionice svog životnog hoda. To je svjesno osobno bavljenje Božjom riječju. Ova aktivnost postupno postaje osobnom molitvom te prelazi u svojevrsnu pasivnost: događa se susret s osobnim Bogom koji nas pogađa i izaziva…
SREĐENA: Molitveno čitanje Pisma ima svoju unutarnju vrlo jednostavnu strukturu i dinamiku, što mi na žalost često zaboravljamo, pa nam se stoga Pismo čini suhim, izlizanim, dosadnim ili nerazumljivim te zaključujemo kako nam ne koristi za molitvu.
SLUŠANJE: Makar spominjemo “čitanje”, lectio divina jest zapravo slušanje Božje riječi, tj. primanje nje kao dara. Značajke tog slušanja jesu one Marijine, koja je, čuvši riječi upućene joj od Božjega glasnika, rekla: “Evo službenice Gospodnje! Neka mi bude po riječi tvojoj!” (Lk 1,38). Na to se organski nadovezuje ono Marijino držanje koje evanđelist Luka ističe kao pohranjivanje i prebiranje događaja iz Isusovog života u majčinom srcu, odnosno kao čuvanje tih uspomena (usp. Lk 2,19. 51). Radi se dakle o osluškivanju, slušanju i čuvanju riječi, što se sve odvija u stavu poklonstva, posluha i divljenja – ta nismo mi gospodari Božje riječi, već njezini sluge! Iz toga slijedi da pri molitvenom čitanju u Pismu nećemo tražiti nešto što bismo ispričali drugima ili što bi zadovoljilo našu znatiželju. Trebamo u miru i tišini dozvoliti Bogu da nama progovori te da mi otkrijemo što je za njega važno u vezi s nama…
OSOBNO slušanje: nije riječ o slušanju propovijedi, homilije ili perikope pročitane u crkvi. To je čas osobnog ili privatnog slušanja koji nužno nadopunjuje zajedničarsko slušanje riječi Božje u liturgiji ili u raznim oblicima pobožnosti. Molitveno čitanje Pisma ujedno je i osobna priprava za slušanje riječi Pisma u liturgiji zajednice kao i njezin nastavak. Bez zajedničarskog slušanja Božje riječi “lectio divina” postaje individualizmom, dok bez osobnog molitvenog čitanja Pisma njegovo slušanje u zajednici lako potone u općim frazama i neobvezatnosti, tj. ostavlja nas mrtve hladne i ne prodire u naš život.
RIJEČ: Pismo je dano od Boga po ljudima, ono je “bogoduho”, tj. nadahnuto Duhom Božjim, “korisno za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban” (2 Tim 3,16-17). U svojoj evanđeoskoj središnjici ono svjedoči o Isusu Kristu, o očekivanju njegovog pojavka, o njegovom dolasku, životu, riječima i djelima, o odjecima njegovog života i djelovanja kroz povijest… To znači da mi u njemu progovara ona Riječ koja me stvorila, koja nosi tajnu mojega života, u kojoj je ključ za razumijevanje mojih prošlih i sadašnjih iskustava i situacija, u kojoj je smisao mojega života (usp. Iv 1,1-19); to je Riječ koja ima tajnu hoda Crkve i u kojoj je svjetlo za pravo razumijevanje sadašnje situacije naše ljudske povijesti. U tako shvaćenoj riječi Pisma progovara mi Duh Božji koji prožima svu zbiljnost i koji je sam zbiljskiji od svega onoga što me okružuje. On proniče sve razine osobnog i zajedničkog života nas ljudi: ekonomske, društvene, političke, kulturalne, religiozne… (usp. Pss 139; 145; 146; 147; Iz 40-43; 48). Radi se dakle uvijek o slušanju Riječi po kojoj je sazdan svijet, koja ga uzdržava, vodi, upravlja… (usp. Iv 1,1-51).