MOLITVENO ČITANJE SVETOGA PISMA – Lectio Divina
Započinjemo niz emisija o molitveno čitanju Svetoga Pisma, tzv. Lectio divina. Naš Karmelski red potiče nas na takvu vrstu molitve nad Božjom riječju, a papa Franju je to tražio od svake kontemplativne redovnice. Ali ne samo za njih, važno je to za svakog vjernika, Isusovog učenika. Poslužit ćemo se razmišljanjem i poticajem jednog našeg teologa o toj vrsti molitve.
„Dan za danom i nedjelju za nedjeljom doživljavamo u liturgiji čitanje Božje riječi usred sabrane zajednice vjernika. Propovijed ili homilija tumači i aktualizira pročitanu Božju riječ Pisma tako da je slušatelji dublje i trajnije usvoje. U navještaju Božje riječi iz Pisma sam Gospodin u Duhu Svetom govori svojoj zajednici – Crkvi. Vjernici pak pozdravljaju Gospodina koji im progovara u riječi Pisma: “Slava tebi, Gospodine!” ili “Slava tebi, Kriste!” Kod posebno svečane službe Božje poslužnici nose tamjan i svijeće, a đakon u ophodu nosi evanđelistar te iz njega naviješta Božju riječ zajednici. Ova simbolika dade se shvatiti u skladu s evanđeljem: Isus Krist, koji je Svjetlost (usp. Iv 12,46), svijetli pred očima vjere zajednice i ispunja naš život kao što miris tamjana ispunja prostor i nas same; tako i naše uši trebaju čuti i usvojiti Gospodnju riječ, a naš život postati prostorom gdje će se Gospodnja riječ utjeloviti i roditi novim životom usred starog svijeta ne bi li ga postupno preobrazila.
Nikome od nas vjerojatno nije nepoznato iskustvo s Božjom riječju, ono iskustvo koje tako jezgrovito i snažno opisuje pisac poslanice Hebrejima: “Živa je, uistinu, riječ Božja i djelotvorna. Oštrija je od svakoga dvosjekla mača. Prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i namisli srca. Nema stvorenja njoj skrivena. Sve je, naprotiv, golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je dati račun” (Hebr 4,12; Iv 12,46-50). Takvo iskustvo Božje riječi proistječe iz ustrajnog i generacijama ponavljanog bavljenja njome kroza sve životne situacije u kojima se biblijski vjernik našao i u kojima je trebao svoju vjeru potvrditi i posvjedočiti. Možda smo imali sreću da i mi nešto slično iskusimo u crkvenom naviještanju i tumačenju riječi Pisma.
Ako nas je riječ Pisma tako snažno pogodila, zasigurno ćemo htjeti i sami čitati u Knjizi nad knjigama. To može ići kako u samoći, tišini i skrovitosti vlastite sobice (usp. Mt 6,5-6; Dj 8,26-40) tako i u skupini nekolicine vjernika, braće i sestara koji teže produbljenom razumijevanju Božje riječi te se žele njome nadahnuti za život i djelovanje ili moleći traže svjetlo i pomoć (usp. Dj 12,12; 1,14; 2 Tim 3,14-17). Ovo razmišljanje ima praktičnu nakanu: pomoći čitatelju, odnosno molitelju, da se sam uvede u praksu molitvenog čitanja Svetoga Pisma (= lectio divina, božansko čitanje Pisma).
No možemo li tako, privatno, razumjeti Božju riječ u onome što ona veli i što ona želi proizvesti u našemu životu? Zasigurno, jer onaj tko čita Pismo u pravom stavu srca, nikada ne čita sam. Tu je naime ponajprije Crkva, zajednica onih koji žive od te riječi i koja je mjerodavno tumači. Nju vodi Duh Sveti u dublje razumijevanje sveg bogoduhog Pisma (usp. 2 Tim 3,16). U našem privatnom čitanju mi takoreći ponavljamo ono što Crkva od početka naviješta i tumači i od čega ona trajno živi. Ne bismo smjeli zaboraviti i to da vjernik u Crkvi u svom osobnom traženju i čitanju poruke Pisma nije bez Duha Božjega. To će vrijediti napose onda kada Božju riječ čitamo u molitvenoj sabranosti te u predanosti srca Bogu ispitujemo što nam njegova riječ želi priopćiti s obzirom na naše spasenje, za naš zajednički i osobni život, u danom povijesnom momentu osobnog života ili života zajednice. Pritom, kao naputak za ulazak u čitanje, čitatelju mogu pomoći npr. ova pitanja: Što je Gospodin učinio i što on hoće učiniti te što on uvijek čini za naše spasenje? Na što nas Božja riječ potiče i što mi trebamo činiti kao odgovor njoj, odgovor koji se diže usred našega života i po kojem stječemo i utvrđujemo iskustvo našega spasenja?