SVETKOVINA GOSPE KARMELSKE (2)
Donosimo drugi dio pripovijedi mons. Marka Kovača na svetkovinu Gospe Karmelske u našem Karmelu:
„Srce posvećene osobe pripada Onome koji ju je prvi pozvao.
I stoga su crkveni oci upravo u proroku Iliji prepoznali uzor monaškog i redovničkog života.
Ilija je čovjek Božje prisutnosti. Čovjek tišine. Čovjek koji stoji pred Bogom prije nego što stane pred ljude.
Njegova snaga na Karmelu nije počela onoga trenutka kada je zazvao oganj s neba. Počela je mnogo prije: u skrivenosti života s Bogom. U samoći u kojoj je naučio slušati. U molitvi u kojoj je njegovo srce postalo osjetljivo na Božji glas.
Jer samo čovjek koji dugo boravi pred Bogom može razlikovati njegov glas od buke svijeta.
Ali Ilija nije ostao zatvoren u samoći. Susret s Bogom poslao ga je narodu.
Onaj koji je klečao pred Gospodinom, ustaje pred kraljevima. Onaj koji je šutio pred Bogom, govori kada treba braniti Božju istinu. Onaj koji je tražio lice Božje, postaje zagovornik naroda.
To je logika svakog pravog posvećenja: što je čovjek dublje Božji, to više postaje dar drugima.
Možda se svijetu čini da je klauzurna redovnica zatvorena iza zidova.
Ali Crkva vidi drukčije. Ona zna da postoje mjesta iz kojih se ne čuje buka, ali iz kojih se rađa najveća snaga. Jedna duša koja potpuno pripada Bogu može biti skriveni stup Crkve.
Jedna molitva iz dubine srca može dosegnuti mjesta do kojih ljudska riječ nikada ne bi stigla.
Jedno prikazanje života iz ljubavi prema Kristu može postati tiho proroštvo cijelome svijetu.
Zato je Karmel proročki znak. Ne zato što mnogo govori, nego zato što pokazuje ono što svijet lako zaboravlja:
Bog je vrijedan da mu se preda cijeli život. A upravo to vidimo na gori Karmelu. Ilija stoji pred narodom i izgovara pitanje koje i danas odzvanja: „Dokle ćete hramati na obje strane? Ako je Jahve Bog, slijedite ga.“ To nije samo pitanje Izraelcima. To je pitanje svakom srcu.
Jer najveća napast nije uvijek potpuno odbaciti Boga. Ponekad je veća opasnost dati mu samo dio sebe. Dopustiti mu poneki trenutak, poneku molitvu, poneki vanjski znak — ali ne predati mu dubinu srca. Ali Bog ne traži ostatke. Bog traži cijelo srce.
Ilija zatim obnavlja srušeni žrtvenik Jahvin. Uzima dvanaest kamenova i ponovno gradi ono što je bilo razoreno. Kao da pred narodom ponovno uspostavlja savez.
I tada čini nešto neobično: polijeva žrtvu vodom. Tri puta. Sve je natopljeno. Drva više ne mogu gorjeti. Ljudski gledano, nema nikakve mogućnosti da se dogodi ono što Ilija očekuje.
Ali upravo tada postaje jasno: Bog ne treba ljudsku snagu da bi djelovao.
Ilija samo moli: „Jahve, Bože Abrahamov, Izakov i Izraelov, objavi danas da si ti Bog.“
I tada se događa čudo: „I oganj Jahvin pade.“ Oganj koji ne uništava, nego pročišćava. Oganj koji ne spaljuje čovjeka, nego spaljuje laž. Oganj koji vraća srce Bogu. Narod pada ničice i kliče: „Jahve je Bog! Jahve je Bog!“
Ali priča se tu ne završava. Nakon ognja dolazi kiša. Ilija se ponovno penje na vrh Karmela. Sagiba se do zemlje i skriva lice među koljena.
Onaj koji je zazvao oganj sada čeka. Jer prorok zna: Bog ne želi samo pobijediti laž. Bog želi ponovno dati život.
Šalje slugu da pogleda prema moru. Prvi put ništa. Drugi put ništa. Šesti put ništa.
Ali Ilija ne odustaje. Sedmi put dolazi odgovor: „Eno se oblak, malen kao dlan čovječji, diže od mora.“
Iz toga malenoga oblaka dolazi velika kiša. Crkvena je predaja od davnina u tom oblaku gledala sliku Blažene Djevice Marije.
Ona koja je bila malena i skrovita pred očima svijeta nosila je u sebi Krista – izvor žive vode za cijelo čovječanstvo.
Ona, Gospa Karmelska, uči nas tajni pravoga života s Bogom: biti potpuno njegovi, ostati vjerni u skrovitosti, čekati Boga u tišini, dopustiti mu da kroz naše siromaštvo učini velika djela.
Drage sestre, vaš je život upravo takav mali oblak. Možda skriven od svijeta. Možda nevidljiv mnogima. Ali ako je srce potpuno Božje, iz njega može poteći kiša milosti za Crkvu i svijet.
Zato danas Gospodin i nas pita: „Dokle ćete hramati na obje strane?“ Što je još podijeljeno u mome srcu? Koji oltari još čekaju da budu predani Bogu? Koji mali idoli još zauzimaju mjesto koje pripada samo Kristu?
Neka danas po zagovoru Gospe Karmelske Bog obnovi žrtvenik našega srca. Neka zapali svoj sveti oganj u nama. Neka spali sve što nije od Njega.
I neka iz jednoga potpuno predanog srca podigne mali oblak milosti iz kojega će mnogi napojiti svoju dušu.
Jer kada Bog pronađe srce koje mu potpuno pripada, tada se događa ono što se dogodilo na Karmelu: nebo se otvara. I dolazi kiša.