SVETKOVINA GOSPE KARMELSKE
U četvrtak je naša karmelska zajednica proslavila najveću svetkovinu našega Reda – Gospu Karmelsku, odnosno Škapularsku. Sv. Misu je u zajedništvu sa devet svećenika predslavio pomoćni zagrebački biskup mons. Marko Kovač. Da bi i vi bili dionici toga slavlja u dvije ćemo emisije s vama podijeliti Biskupovu propovijed koja je bila povezana s biblijskim čitanjima svetkovine:
„Postoji jedna tišina koja je glasnija od svake riječi. To je tišina srca koje je potpuno okrenuto Bogu.
U svijetu koji neprestano govori, objašnjava i dokazuje, postoji jedno mjesto na kojemu se vjeruje da Bog najdublje djeluje upravo u šutnji. Karmel.
Ondje se plodnost ne mjeri brojem izgovorenih riječi, nego dubinom predanja. Ondje se zna da molitva nije samo govor o Bogu, nego život s Bogom.
Zato nas danas prorok Ilija, duhovni otac Karmela, vodi prema jednom temeljnom pitanju: Kakva je naša molitva pred Bogom?
Jer moguće je mnogo govoriti o molitvi, mnogo čitati o molitvi, mnogo vremena provoditi u molitvi, a ipak ne dotaknuti ono najvažnije: je li u toj molitvi doista prisutno moje srce?
Sveti Ivan Zlatousti upozorava na opasnost molitve koja ostaje samo na usnama. Riječi izlaze iz usta, ali srce može ostati daleko. Usne izgovaraju svete riječi, ali duh nije sabran.
A tada je dovoljan najmanji šum, najmanja rastresenost da se čovjek udalji od Onoga kojemu se obraća.
Kako je to ozbiljno upozorenje upravo za dušu koja je pozvana živjeti od molitve!
Jer najveća opasnost redovničkog života nije samo prestati moliti. Postoji i jedna tiša opasnost: moliti, a da srce više ne gori. Da ostanu oblici, ali oslabi ljubav. Da ostanu riječi, ali nestane predanje. A Karmel je pozvan čuvati upravo taj oganj.
Ilija nije tražio Boga površno. On se povlači u samoću, sabire cijelo svoje biće pred Gospodinom. Njegov položaj tijela, njegova šutnja i njegova čežnja postaju molitva.
On nije čovjek koji samo izgovara riječi pred Bogom. On je čovjek koji stoji pred Bogom.
Zato njegova molitva otvara nebo.
Sveti Ivan Zlatousti kaže da sveti nisu molili mlako i rastreseno, nego sabrano i gorljivo. I onda nas suočava s jednostavnim primjerom: majka koja moli za bolesno dijete ne moli hladno. Žena koja čeka povratak svoga muža iz daljine ne govori prazne riječi. Srce joj je potpuno zahvaćeno onim za što moli. Suze postaju njezine riječi. Čežnja postaje njezin vapaj.
I tada nam ostaje pitanje: Ako ljudsko srce može tako gorjeti za onim što je prolazno, kako onda može ostati hladno pred Bogom koji nam daruje vječnost?
Zato psalmist kaže: „Iz dubine vapijem k Tebi, Gospodine.“
Ne kaže: iz dubine svojih usana. Ne kaže: iz dubine svojih riječi. Kaže: iz dubine.
Jer Bog ne sluša samo glas koji dopire do uha. Bog sluša ono što je skriveno u nutrini čovjeka. Pred njim govori srce.
Ali upravo tu dolazi i velika nada. Možda netko kaže: „Kako mogu pristupiti Bogu? Moji grijesi su veliki. Moje slabosti me optužuju.“ A psalmist odgovara: „Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati?“
Ako Bog gleda samo našu bijedu, nitko ne može opstati. Ali Bog nije samo Sudac. On je Otac koji čeka svoje dijete. On ne traži da mu dođemo savršeni; on nas svojom milošću čisti dok mu se približavamo. Pdo uvjetom da Mu se približavamo.
Zato se ne bojmo stati pred njega sa svojim siromaštvom. Ne bojmo se priznati mu svoju mlakost, rastresenost i hladnoću. Jer sama želja da ponovno gorimo za Boga već je znak njegove milosti.
Žarka molitva ne mijenja samo ono što molimo. Ona prije svega mijenja onoga koji moli.
Kao što kiša omekšava suhu zemlju, a oganj rastapa tvrdo željezo, tako molitva iz dubine rastapa tvrdoću srca. A srce može otvrdnuti. Može se smrznuti od navike, umora, slabosti, napasti. Ali oganj Božje ljubavi može ponovno zapaliti ono što se činilo ugašenim.
Zato danas, na blagdan Gospe Karmelske, ne pitajmo samo: „Što želim primiti od Boga u molitvi?“ Nego prije svega: „Što Bog želi učiniti sa mnom kroz moju molitvu?“
Jer onaj tko je stao pred oganj Božje ljubavi, postaje nositelj toga ognja.
Tko je čuo Božji glas u dubini šutnje, postaje sposoban govoriti njegovim glasom.
Upravo se ovdje otkriva proročki karakter posvećenoga života.
Crkva nas uči da posvećene osobe sudjeluju na poseban način u Kristovoj proročkoj službi. Njihovo proroštvo ne počinje najprije riječima koje izgovaraju, nego životom koji su predali Bogu. To je tiho, ali snažno svjedočanstvo: Bog postoji. Bog je prvi. Bog je dovoljan.
U svijetu koji čovjekovu vrijednost često mjeri uspjehom, djelovanjem i vidljivošću, posvećeni život postaje proročki znak jedne druge stvarnosti: postoji Ljubav kojoj se vrijedi potpuno predati.
Zato ništa ne može biti ispred osobne ljubavi prema Kristu. Ne vlastiti planovi. Ne vlastita sigurnost. Ne vlastite želje. A to je teško. Jezivo teško.
Jer srce posvećene osobe pripada Onome koji ju je prvi pozvao.“