POUZDANJE I DOBRA DJELA
Terezija je priznala da ne moramo od naših djela očekivati naš napredak. Razlog našeg rada je dokazivanje Bogu da imamo dobru volju. “Budite poput malog djeteta”, savjetovala je novakinjama. “Vježbajte sve kreposti i zato uvijek podignite svoje malo stopalo da biste se popeli na ljestve svetosti; ali nemojte si zamišljati da ćete se moći popeti i na prvu stepenicu. Ne! Dobri Gospodin od vas ne zahtijeva više od dobre volje. S vrha stepenica gleda vas s ljubavlju. Vrlo brzo, pobijeđen vašim bezuspješnim naporima, On će sići i uzeti vas u naručje. Nosit će vas gore. Ali ako prestanete dizati malo stopalo ostavit će vas dugo na zemlji“.
“Moramo učiniti sve što je u našoj moći”, također je potvrdila, ali ‘moramo dati bez računanja troškova; moramo se neprestano odricati sebe. Jednom riječju, ljubav moramo dokazati svim dobrim djelima koja možemo izvesti; ali, budući da je sve što možemo učiniti vrlo malo, od najveće je važnosti da svoje pouzdanje stavimo u Onoga koji jedini posvećuje ta djela i da prepoznamo da smo zaista beskorisne sluge, nadajući se da će nam dobri Gospodin dati po milosti sve ono što želimo”.
Potvrdila je ovo učenje primjerom iz Evanđelja. Apostoli su lovili na Galilejskom jezeru. Trudili su se cijelu noć i sav njihov trud bio je bez rezultata; ali pouzdavajući se u Kristove riječi, bacili su mreže i odmah su ulovili veliku količinu ribe. “Isus im je želio pokazati da samo On može učiniti naš trud plodnim”. Ti su izrazi jasni i izričiti i ne ostavljaju mjesta sumnji. Postoje oni koji inzistiraju na naporima volje kao da sve ovisi o njima. Terezija, naprotiv, potvrđuje da, koliko god oni bili potrebni, nisu dovoljni za duhovni napredak. Bog je Onaj koji je glavni djelujući: „Da sam izvršio sva djela svetog Pavla, i dalje bih se smatrala beskorisnom sluškinjom”. “Upravo je to predstavljalo veliku pogrešku svetog Petra: i on se oslanjao previše na vlastitu snagu i odanost. Bog je to dopustio kako bismo vidjeli kako mi mali ljudi ne možemo bez Njegove pomoći. Želio nas je naučiti da se moramo oslanjati samo na Njega“.
Na tu temu tvrdila je da ima osobno iskustvo. Mnogo se godina bezuspješno borila da ispravi svoju pretjeranu osjetljivost. Napokon ju je Isus, uzimajući u obzir njezin trud i dirnut njezinom molitvom, izliječio u jednom trenutku.
Terezijino izričito učenje je, možda, još odlučnije. Pred kraj njezina života netko joj je rekao: “Sigurno ste se jako mučili da postignete svoj stupanj savršenstva”. Odgovorila je neodređenim tonom glasa: “To uopće nije tako”. Objasnila je tada onim nezaboravnim riječima koje, takoreći, sažimaju njezin nauk: “Svetost se ne sastoji u ovoj ili onoj praksi. Sastoji se u raspoloženju srca koje nas čini poniznima i malenima u Božjem naručju, svjesni svojih slabosti i pouzdavajući se čak do drskosti u dobrotu našega Oca“.
Kad razumijemo ove prosvjetljujuće riječi koje s takvom dubinom govore o pouzdanju, ne možemo sumnjati da je sveta Terezija od Djeteta Isusa imala misiju otkriti nam milosrđe i nježnost Srca našega nebeskog Oca i nadahnuti nas s bezgraničnim pouzdanjem u Njega. Imala je dušu jednostavnog djeteta s puno ljubavi. Proniknula je u božanske tajne i shvatila je da se Bog saginje do duše razmjerno njezinom siromaštvu i u onoj mjeri u kojoj ta duša, prepoznajući svoju nesposobnost, ima veće pouzdanje u Njega.
Njegujmo u sebi dušu malog djeteta, srce jednostavno i puno pouzdanja u dobrog Boga, ponavljajući sa svetim Pavlom: “Znam kome sam povjerovao”. Koliko god naša bijeda bila velika ili koliko god se naši napori činili beskorisnim; koliko god bile brojne naše ponovljene greške, nikada ne smijemo očajavati i odustajati od postizanja cilja. Prihvatimo da uvijek osjećamo svoje nesavršenosti i da ih osjećamo čak i do kraja naših dana.
Ono što Bog očekuje od nas je ljubav i pouzdanje kao i dobra volja. Terezija je nekoliko mjeseci prije smrti napisala: “Trudim se da moj život bude jedan čin ljubavi i više se ne brinem zbog svoje malenosti. Naprotiv, radujem se što sam mala. Usudim se nadati da će moje progonstvo biti kratko; ali to nije zato što sam spremna za nebo. Osjećam da nikada neću biti spremna ako se sam Gospodin ne udostoji preobraziti me. To On može učiniti u trenutku. Nakon svih milosti kojima me preplavio, također očekujem da će mi podariti to Svoje beskrajno milosrđe“.
Neprestano bismo se trebali sjećati da je za nas najvažnije da dostignemo savršenstvo u trenutku koji je Bog planirao. On nas može u trenu dovesti do njega, čak i u trenutku smrti. Ako se prepustimo Bogu, u Njega se pouzdajemo, uložimo vlastite male napore, ali očekujemo sve od Njegovog milosrđa, On će nam u tom trenutku dati sve što još nedostaje našem savršenstvu. Prema svetoj Tereziji, On nas može povući da dosegnemo sam vrh planine ljubavi: Najsvetije duše su savršene tek u nebu.