BITI LJUBAV U SRCU CRKVE – SAŽETAK TEREZIJINOG NAUKA
Terezijina ljubav bila posebno usmjerena prema Isusu. Ljubila je nebeskog Oca dječjom ljubavlju i krajnje nježno, ali Isusa je ljubila na vrlo poseban način. Čak i prije ulaska u Karmel napisala je: “Isus! Želim Mu se potpuno predati! Želim živjeti samo za Njega”…“biti jedno s Njim”. Također je shvatila da je „Isus bio u njoj”; da je On „djelovao u njoj” i da je „On koji sve čini”. Isus je „božansko Dizalo koje podiže (nju) u Svome naručju i nosi je u Božje Srce kako bi je učinio svetom“. On je „preslatki Orao” kojega voli i koji je privlači k Sebi.
On je Riječ Božja koja je u ovu zemlju progonstva došla patiti i umrijeti te privući duše koje je otkupio za vječnu Peć Presvetog Trojstva. On prebiva u nepristupačnoj Svjetlosti i tamo u središtu Sunca ljubavi ona ga je motrila i držala oči uprte u Njega kako bi Ga zarobio taj božanski pogled; da postane plijen Njegove ljubavi kako bi joj mogao utisnuti Svoju božansku sličnost; i nadala se da će jednog dana On doći po nju i ponovno se popeti s njom do vatrenog Središta Ljubavi i zauvijek je zaroniti u taj plameni ponor.
Riječi poput ove otkrivaju žar Terezijine ljubavi i uzvišenost njenih misli, aspekt Terezijine duhovnosti koji nije dobio pažnju kakvu zaslužuje.
Tada je po Kristu otišla do Presvetog Trojstva, do Peći milosrdne Ljubavi, Bogu koji je Ljubav. Krist je “naša svetost”, naš uzor. On je u nama i mi živimo po Njegovom životu; moramo Mu dopustiti da oplijeni naše sposobnosti tako potpuno da naši postupci više nisu čisto ljudski već postanu božanski, nadahnuti Duhom ljubavi koji nas želi učiniti sličnima Sebi.
SAŽMIMO: Terezijina duhovnost, njezin nauk o Putu duhovnog Djetinjstva može se svesti na tri temeljna principa:
1. Moramo u potpunosti prepoznati svoje duhovno siromaštvo, svoju nesposobnost i prihvatiti ovo stanje.
2. Moramo pribjeći Bogu sa slijepim i sinovskim povjerenjem, kako bi On mogao ostvariti u nama ono što mi ne možemo učiniti vlastitim snagama; jer Bog je naš Otac; On je beskrajno milosrdna Ljubav.
3. Moramo vjerovati u Ljubav i dati se na prakticiranje djela ljubavi.
Ljubav je potaknula Boga da nas stvori kako bismo mogli živjeti Njegov vlastiti život i dijeliti Njegovo vječno blaženstvo. Ljubav je učinila da nam Otac podari svoga Sina koji nam je vratio nadnaravna dobra koja smo izgubili. Ljubav je natjerala Isusa, Sina, da Se ponizi za nas, da se žrtvuje; učini nas članovima Njegova Tijela, da nam Sebe Samoga udijeli za našu hranu. Ljubav čini da Duh Sveti prebiva u našoj duši, da nas vodi i oblikuje Isusa u nama. U ovo vjerujemo.
Ali da bismo dokazali našu vjeru, moramo se ponašati poput Terezije ljubeći Trojedinog Boga, ljubeći kao što Krist ljubi, kao što On ljubi Oca, kao što On ljubi svoju braću; i moramo žarko željeti da Ga i drugi ljube.
Terezija je nastojala uvijek djelovati prakticirajući ljubav; djelovati svakog trenutka pod utjecajem Isusova Duha; djelovati više ne potaknuta prirodom ili vlastitim umom i voljom; i stoga je živjela život zaborava sebe i odricanja. Stoga njezin nauk nije bio minimalni napor; samom činjenicom da je to bio nauk Evanđelja morao je zahtijevati odricanje.
Uostalom, za Tereziju “ljubiti znači dati sve, a najviše dati sebe samu; SAMO POTPUNO ŽRTVOVANJE SEBE MOŽE SE NAZVATI LJUBAV”. Terezijin čitav život bio je živa ilustracija tih riječi.