NOVI NAČIN OTKRIVANJA SVETOSTI
PAPA BENEDKT XV nam je proglasio da nam je sveta Terezija donijela “tajnu svetosti”. Sa svoje strane Pio XI je izjavio da je ona “Božja riječ koja je sišla s neba da bi nam otkrila put duhovnog djetinjstva” i da nam je “utrla siguran put spasenja”.
Terezija nije otkrila nove istine, niti je učila nova sredstva za postizanje savršenstva. Kako je to Stanislas Fumet tako dobro izrazio, njezin nauk nije bio “otkrivanje novog vida svetosti, već novi način na koji mi možemo otkriti svetost”.
Ono što ona podučava proizlazi iz poznavanja Boga onakvim kakav se On objavio u Evanđelju i iz razmatranja stvorenja koja su ovisna o Njemu. Bog je beskonačno Biće, Onaj Koji JEST. On je beskrajno milosrdna Ljubav; “Bog je ljubav”, beskrajna ljubav. Stvorenje je ono što NIJE, i samo po sebi ne može postići ništa za vječni život.
Terezija je bila duboko uvjerena u naše duhovno siromaštvo i našu temeljnu nesposobnost u nadnaravnom poretku. Potpuno je shvatila da je Bog taj koji nas posvećuje, a ne mi sami (1 Kor 15,28; Ef 2,7); da je naš rad, koliko god on bio potreban, samo priprema za djelo koji sam Bog želi učiniti u nama. Cijeli njezin nauk, a posebno njezin Put Duhovnog Djetinjstva, počiva na tim načelima. Zbog toga je kao temelj postavila poniznost, duh duhovnog siromaštva; i, s druge strane, vjerno utjecanje Bogu i slijepo pouzdanje u Njegovu milosrdnu Ljubav.
Terezija želi da priznamo našu nesavršenost i nesposobnost; da budemo zadovoljni uvijek ostati u tom stanju; da se ne čudimo našim padovima; ići Bogu srcem prosjaka. Istodobno, jer Bog je Onaj koji ostvaruje stvari i zato što je On beskrajna Ljubav, ona želi da Mu se obraćamo s bezgraničnim povjerenjem, očekujući sve od Njegove milosti.
Slijepo pouzdanje toliko je upečatljiva karakteristika njezina Malog Puta da su neki u njemu vidjeli glavni element njene duhovnosti; ali to nije tako; mora se reći da je glavni element njezine duhovnosti Ljubav.
Ljubav je temelj Terezijine duhovnosti
Ljubav je njezin korjeniti princip, pokretačka snaga koja drži njezino djelovanje; ljubav je i njezin kraj. Terezija nam govori da joj je ljubav “prethodila u djetinjstvu”; i da se njezina ljubav s godinama povećavala. Nakon ulaska u Karmel naučila je od svetog Ivana od Križa da ako želimo ubrzati naš susret s Bogom ovdje ili ubuduće, treba umnožiti svoja djela ljubavi, a također da je najmanji čin ljubavi korisniji od zbroja svih djela.
Štoviše, rekla je Celini, da ju je njezin Vođa, koji je bio nitko drugi doli sam Isus, naučio raditi sve iz ljubavi. To joj je bilo dovoljno da to s maksimalnim žarom primijeni u praksu. Želeći “strastveno” ljubiti Isusa, “ljubiti Ga onako kako je On ljubio nas”, ali svjesna vlastite nesposobnosti, tražila je prosvjetljenje od Duha Svetoga. Tako potpomognuta došla joj je pomisao da se ponudi kao žrtva paljenica milosrdnoj Ljubavi, kako bi mogla privući Božju ljubav u sebe i tako Ga ljubiti Njegovom vlastitom ljubavlju (9. lipnja 1895.). Bog je odgovorio na njezinu velikodušnu ponudu. Terezija nam kaže da je u sebi osjećala takvu ljubavnu vatru da nije mogla zamisliti ljubav veću od one koja joj je tada ispunila srce.
Ljubeći Boga Njegovom vlastitom ljubavlju, ona se posve prirodno rasplamsala apostolskim žarom. Željela je ljubiti Isusa isto kao mučenici i misionari, kao i svi oni koji su uključeni u sva različita sveta zvanja. Ali kako se takvo nešto moglo ostvariti? Sveto joj je Pismo otkrilo da Crkva ima srce. Tamo je pronašla odgovor koji je tražila; kako je rekla: „Želi biti LJUBAV u srcu Crkve!“. Kad je ljubav dovoljno jaka, može Bogu dati koliko i sva ostala zvanja. Stoga je od tog trenutka Terezija imala samo jednu težnju: “Ljubiti i učiniti da drugi ljube (Onoga koji je) LJUBAV”. Taj je cilj čak obećala slijediti do kraja svijeta i vratiti se na zemlju, nakon svoje smrti, kako bi ga ispunila. Također je molila Isusa da joj da “legiju malih duša” koje će s njom surađivati.