TEREZIJINO ŠTOVANJE B. D. MARIJE 2
Nježnost Terezijine ljubavi prema Mariji i njezino povjerenje u Majku Božju bili su izvanredni, što je potaknulo bliskost koja je uistinu bila djetinja: “Ponekad se zateknem da kažem”, napisala je svojoj sestri Celini, “Ali moja dobra Sveta Djevice, vidim da sam sretnija od Tebe, jer ja imam Tebe za majku, a Ti nemaš blaženu djevicu koju možeš ljubiti”.
Postoje i one lijepe riječi koje je drhtavom rukom napisala (8. rujna 1897.) na poleđini slike Gospe od Pobjede. Na nju je zalijepila cvijet koji joj je otac poklonio onoga dana kad joj je dao dozvolu da uđe u Karmel. “O Marijo”, stoji, “da sam ja Kraljica neba, a ti Terezija, radije bih bila Terezija, da bi Ti mogla biti Kraljica neba”. Ovo su zadnji redci koje je ona napisala na zemlji!
Tijekom njezinog života, Marija je okruživala Tereziju majčinskom nježnošću, udjeljujući joj osmijeh u proljeće njezina života i mističnu milost u špilji svete Marije Magdalene, u srpnju 1889. O tome je rekla majci Agnezi: “Bilo je to kao da je na stvari ove zemlje bačen veo…. Osjećala sam se potpuno skriveno ispod vela Blažene Djevice …. U to sam vrijeme bila zadužena za blagovaonicu i prisjećam se da sam to radila kao da to ne radim. Bilo je to kao da glumim posuđeno tijelo. U tom sam stanju ostala čitav tjedan”.
Napokon, potpuno je prirodno da vjerujemo da joj je i Marija, koja joj je tijekom života pokazala toliko dobrote, također s osmijehom došla u susret u posljednjem satu, jer je Terezija u pjesmi zatražila ovu milost: “Došla si mi se nasmiješiti u jutro moga života; dođi i opet mi se osmjehni… Majko, sad kada je večer”.
Tijekom njezinih posljednjih trenutaka um joj je bio ispunjen mišlju o Blaženoj Djevici. Ujutro 20. rujna, iscrpljena i teško dišući, Terezija joj je ispružila ruke i gledajući čudotvorni kip Djevice, uzdahnula je: “Oh! Molila sam joj se sa žarom, ali ovo (što trpim) je čista agonija, bez ikakvih primjesa utjehe”. Kasnije je promrmljala: “O moja dobra Blažena Djevice, dođi mi u pomoć!”. Malo prije tri sata Terezija je ispružila ruke kao na križu. Priorica joj je na koljena stavila sliku Gospe Karmelske. Pogledala ju je na trenutak, a zatim zamolila: “Majko, brzo me prikažite Blaženoj Djevici, pomozite mi da umrem dobrom smrću”. U šest je, čuvši zvono Anđeoskog pozdravljenja, podigla moleće oči prema kipu Blažene Djevice; već je ušla u smrtnu agoniju. Jedan sat kasnije završila je svoj život žrtve, posljednjim činom ljubavi. Budući da je nježno pala unatrag, vjerovalo se da je umrla, ali iznenada je podigla glavu; oči su joj fiksirano gledale u Marijin kip, a zatim je u ekstatičnom pogledu gledala iznad kipa. Oči su joj se tada zatvorile, ali neizreciv osmijeh ozario joj je lice. Ne bismo li u njemu vidjeli posljednji odraz osmijeha Isusove Majke?
Terezija je voljela Mariju i živjela je u najužem sjedinjenju s njom, slijedeći najčišću tradiciju Karmela; ali uz to, ona je također živjela svoj život na takav način koji je trebao biti uzor dušama koje su trebale hodati njezinim Malim Putem. Bio je to život oblikovan po životu Blažene Djevice, život sasvim običan i jednostavan. Bez sumnje, Isus ostaje uvijek božanski uzor kojemu se moramo suobličiti u skladu s voljom nebeskog Oca. Sama Marija, savršena reprodukcija ovog modela, posreduje nam milosti i pomaže nam da reproduciramo Kristov život u svom vlastitom životu. Bez ove pomoći trebali bismo znati da je nemoguće ponovno proživjeti Kristov život, odnosno biti istinski kršćanin.
Iako Marija ima uzvišene povlastice i najviša je od Božjih svetaca na nebu, ipak ostaje uvijek naša majka, čija je velika zadaća dati Isusu mnoštvo braće i sestara, drugih Krista. Zbog toga se, poput Terezije, moramo neprestano penjati prema Mariji, potpuno joj se predajući, da ona može oblikovati Isusa u nama. Što je bliže naše zajedništvo s Marijom, to će se brže postići i ta preobrazba.