PRESVETA EUHARISTIJA I MISTIČNO TIJELO KRISTOVO
Sv. Terezija je s velikim žarom čeznula primiti Euharistijski Kruh; prisjećamo se njezinih pohoda Presvetom Sakramentu kao djeteta, u društvu oca; divimo se njezinim osamljenim klanjanjima dok je bila u internatu; poticajno je koliko se ona brižno pripremala za svoju Prvu Pričest; i zadivljeni smo milošću kojom ju je obdario naš Euharistijski Gospodin. Kroz kontakt s Euharistijskim Kristom primila je svoje najveće milosti: tijekom svojih prvih pričesti primila je i privlačnost za patnju i veliku utjehu; za vrijeme božićne Pričesti 1886. dana joj je milost “obraćenja”. Međutim, nije uvijek pronašla utjehu u ovom Sakramentu. U Karmelu su njezini čini zahvaljivanja nakon Pričesti često bili prožeti suhoćom i pospanosti; ali to je nije ražalostilo, jer je smatrala da prima Isusa kako bi Njemu priuštila zadovoljstvo, a ne radi vlastitog zadovoljstva.
U to se vrijeme svakodnevna Pričest nije redovito prakticirala i pravila redovničkih Instituta određivala su dane u koje je bilo dopušteno pričešćivati se. Iako Terezija nije mogla svakodnevno primati Pričest, kao što bi to željela, koristila je svaku priliku, koja joj se pružila, da pristupi svetom stolu. Tijekom svoje bolesti, usprkos stanju iscrpljenosti, odvukla se do kapelice da sudjeluje na sv. Misi i da se ujedini sa svojim jedinim Prijateljem.
Slično tome, činila je sve napore da promiče svakodnevnu Pričest redovnica. Majci Mariji Gonzgi, koja nije dijelila njezine stavove, predvidjela je, da će nakon smrti, Terezija natjerati majku Gonzagu da promijeni svoje mišljenje u tom pogledu. Predvidjela je ono što se uistinu i dogodilo, a to je, da će kapelan koji je naklonjen svakodnevnoj Pričesti zamijeniti sadašnjeg.
Terezija je naučila da nema učinkovitijih sredstava za preoblikovanje sebe u Isusa od dostojnog primanja Kristova Svetog Tijela.
Iako Terezija nikada nije poimence spomenula Mistično Tijelo Kristovo, očito je da je bila dobro upoznata s tom istinom i cijenila njeno veliko bogatstvo, jer se u nekoliko navrata pozivala na nauk o prijenosu zasluga. Znala je da je zahvaljujući našem sjedinjenju s Isusom, Glavom Mističnog tijela, ono što je Njegovo je također i naše. To joj je prvenstveno ono što joj je, unatoč duhovnom siromaštvu koje je sebi pripisivala, dalo to, može se reći, drsko povjerenje koje joj je bilo tako svojstveno. Željela je postati sveta, dostići stupanj slave koju joj je Bog pripremio; željela se uzdići na najviše nebeske vrhove; ali nije računala na vlastite zasluge za postizanje tako visokih ciljeva. Željela se osloniti samo na zasluge Isusa Krista. Ušla bi u nebo obasuta samo pravdom i svetošću božanskog Spasitelja.
Iako je Terezija željela spasiti duše s Kristom, shvatila je da sve što Mu može ponuditi jest cvijeće njezinih malih žrtava; čak je i ona davala te male “ništa” proslavljenoj Crkvi, nadajući se da će ih sveci s osmijehom prinijeti u božanske ruke. Gospodin bi ih tada obdario beskrajnom vrijednošću i izlio ih na vojujuću Crkvu i Crkvu koja pati.
Osobama koje se nisu mogle prilagoditi siromaštvu, a ipak su željele davati Bogu djela koja bi Ga tješila, savjetovala je da prikazuju djela drugih: “Kad tugujemo zbog svoje nesposobnosti da činimo dobro, naše je jedino sredstvo prikazati djela drugih. U ovome leži prednost Općinstva Svetih.” Sama Terezija voljela se pouzdati u pomoć drugih: “Jako volim zajedničke molitve, jer je Isus obećao biti posred onih koji su okupljeni u Njegovo Ime. Tada osjećam da je žar mojih sestara dodan mojem vlastitom… Božja je volja da oni koji su još na ovom svijetu međusobno jedni drugima prenose nebeske darove molitvama, tako da, kad će ući u svoju nebesku zemlju, moći će se međusobno ljubiti, sa zahvalnom ljubavlju, ljubavlju puno većom od bilo koje, koja se ikad mogla naći među članovima najidealnije zemaljske obitelji…. Koliko često nisam pomislila da su možda sve milosti koje sam primila u izobilju došle po molitvama neke male duše koju ću znati samo na nebu”.
Priznala je da joj je, budući da ju je dobri Bog ispunio milostima za druge kao i za sebe, jedina želja bila podijeliti ih drugima: “Sve što je moje pripada svakom. Osjećam da je Bog predobar, previše velikodušan da bi mu udijelio oskudne milosti“.
Iz svega rečenog jasno je da je Terezijina duhovnost bila usredotočena na Isusa. Na to ju je nadahnjivao najčišći duh Evanđelja i učinio ju je praktički učenicom onog Apostola koji nije želio “znati ništa osim Isusa Krista”. U tome je također bila vjerna principima svoga duhovnog oca, svetog Ivana od Križa, koji želi da u svemu nasljedujemo Krista. Vođena Duhom Svetim koji je poslan da nas podučava svemu i podsjeća na sve što je Isus rekao, Terezija je smatrala da nam Sin treba biti sve, budući da nam Ga je Otac dao; jer Bog ga je učinio “našom mudrošću, našom pravdom, našim posvećenjem”. Naš nadnaravni život je Njegov život u nama, a naš ideal sastoji se u tome da Ga reproduciramo.
Iz toga slijedi da bismo se trebali svim silama truditi biti jedno umom i srcem s Kristom, čineći da se sve naše misli, osjećaji i volja poklapaju s Njegovom, i reproducirati u sebi Njegovo ponašanje i Njegove kreposti. Svidjeti ćemo se Ocu do te mjere da ponovno proživimo Krista; mi ćemo biti sveci kad postignemo stupanj sličnosti s Kristom na kojeg nas je Bog predodredio.