Glas iz Karmela

Biblija izvor života i nauka sv. Maloj Tereziji

Sa egzistencijalne strane, općenito rečeno, postoje dva pristupa Bibliji. Prvi polazi od osobnog vlastitog iskustva, a zatim traži potvrdu tog iskustva u Bibliji. A drugi, uzima Bibliju kao izvor iskustva, nastoji razumjeti što to biblijski tekst poručuje, koja životna načela nudi i želi ih potom primijeniti u svome životu. Kod prvog pristupa Biblija se koristi kao potvrda, a kod drugog kao izvor. U razna povijesna razdoblja favorizirao se jedan od tih pristupa. U prva stoljeća (6 st.), prevladavao je drugi. Crkveni su oci jednostavno čitali Bibliju i tumačili događaje i teološka pitanja u svjetlu Božje riječi. Od srednjega vijeka pa sve do Koncila, Sveto pismo nije baš bilo dostupno ljudima, nije se niti preporučivalo kao duhovno štivo, te je bio jedino moguć onaj prvi pristup. Tek će zadnji Koncil ponovno istaknuti da Biblija treba postati izvor duhovnog života. Mala Terezija će tu biti revolucionarna i preteča koncila, jer je za nju Biblija bila izvor njenog nauka i života prije nego li je to Crkva sa svoje službene razine potakla. Za nju je Božja riječ sakramenat, jer ona u vidljivom ruhu – pisanoj riječi – sadrži nevidljivu stvarnost: Isusa Krista, njegov život. Evo kao ona to veli u simfoniji Proljetne priče Maloga bijelog cvjeta: «Budući da se Isus vratio na nebo, ja ga mogu slijediti samo tragovima koje je ostavio. A kako su ti tragovi svijetli, kako su mirisni! Treba samo da bacim pogled u sveto Evanđelje, i odmah udišem divne mirise života Isusova, i znam na koju stranu treba trčati». Preko Biblije joj Isus koji je u njenu srcu govori smjer njenog konkretnog hoda. To potvrđuje i u svom pismu Celini (7. 07. 1894):  «On (Isus) nije sam. S njime i druge dvije osobe Presvetoga Trojstva dolaze da zaposjednu našu dušu. Isus je to obećao prije nego će se vratiti svome i našemu Ocu (Iv 20, 7). Rekao je tada s neizrecivom nježnošću: ‘Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i moj Otac ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti’ (Iv 14, 23). Čuvati riječ Isusovu, evo jedinog preduvjeta naše sreće, dokaza naše ljubavi prema njemu. A ta riječ što je? Čini mi se: riječ Isusova to je on sam – on, Isus, Riječ, Riječ Božja! On sam nam to veli u istom Ivanovu evanđelju. Moleći se Ocu za učenike, ovako se izražava: ‘Posveti ih svojom riječju, tvoja riječ je istina’ (Iv 17, 17). A na drugom mjestu Isus nas poučava da je on Put, Istina i Život (Iv 14, 6). Znamo, dakle, koju to Riječ treba držati i ne treba da pitamo kao Pilat Isusa: ‘Što je istina?’ (Iv 18, 38). Mi posjedujemo nju, Istinu: mi imamo Isusa u svome srcu». Koncil će kasnije u svojoj Konstituciji o svetoj liturgiji reći da je Krist «prisutan u svojoj riječi» (SC 7).  Važno je istaknuti da to iščitavanje Isusova života i nasljedovanja Isusa u svome životu, nije bilo na neki mistički način, kao neki poseban nadnaravni zahvat, nego čista gola vjera. Terezija pomoću svoga razuma – kojega joj je Bog dao – i svjetlom vjere izvlači iz biblijskih tekstova poruku za svoj život: «Nikada ga nisam čula govoriti, ali osjećam da je On u meni, u svakom času On me vodi i nadahnjuje što treba da govorim ili činim. Upravo u času, kad ih trebam, otkrivam rasvjetljenja kojih još nisam vidjela; obično ona nisu najobilnija za vrijeme mojih razmatranja, nego više usred mojih dnevnih poslova». Ona poznaje i razdoblja suhoće i tame kada joj pismo ništa ne govori: Tako veli u spomenutom pismu Celini: «Često silazimo u plodna polja (Svetoga pisma) gdje nam se srce voli napasati. Ali široko polje Pisama, koje se toliko puta pred nama otvorilo da nas zaspe svojim bogatim blagom, to nam se prostrano polje pričinja suhom i bezvodnom pustinjom. Umjesto mira i svjetla nalazimo nemir ili bar tmine… Ali, nismo još u Domovini. Treba da nas kušnje očiste kao zlato u taljici».